Skučenost prostora življenja ili kako se to popularno zove “zona komfora”, rezultat je kopiranja koncepata i ideja o životu od drugih ljudi. Mi u mislima živimo velike avanture, ali smo tjelesno zarobljeni u mali prostor. Samo je jedan David Gilmour, nitko nikada neće svirati gitaru kao on! Ali će ga mnogi nastojati kopirati i zaglaviti u prostor kreativnosti koja je, u stvari ostatak kreativne energije Davida Gilmoura, poput dima kojeg svi pokušavaju uhvatiti.

Dokle god pokušavamo “svirati” kao drugi ljudi, to će biti nove lekcije za nas (ponekad i bolne) o tome kako probuditi vlastiti Izvor i napajanje svježom kreativnom energijom iznutra. Svi ljudi koje drugi pokušavaju kopirati su titulu tzv. originalnosti zaslužili jer su otpustili svoj misaoni avanturizam i uzbudljivost preslikanu od drugih ljudi. Posegnuli su za vlastitim sredstvima, za svojom energijom i iz nje stvarali. Naravno, najčešće posve nesvjesno.

Kad otpustimo rezultate drugih ljudi, proširit će se i vlastiti prostor djelovanja, i konačno ćemo izići iz zone komfora. “Problem” kod uspješnih ljudi, kad nas pokušavaju učiti kako da i mi postanemo uspješni, je u tome što oni nisu u stanju objasniti svoj Izvor, vlastitu unutarnju kreativnost, nego nam objašnjavaju izlistane korake kojih se trebamo pridržavati da bi uspjeli, premda ih se oni sami nisu pridržavali. Naravno, to – ili ne radi ili donosi mrvice – a linija na dijagramu uspjeha malo zatreperi, pa je opet ravna, frustirajuća.

Ti ljudi su uspjeli jer ih je progonila unutarnja vatra, a oni su joj samo dali svoje povjerenje i gurali naprijed. Lista koraka je tek sjećanje, ona nije energija! To su samo alati, no, svježinu im daje naša osobna energija s kojom smo došli na ovaj svijet.

Caka je u tome da kad kopiramo, mi preuzimamo nove identitete, ulažemo strašne napore da bi natakli druge maske i prekrili vlastite. Ta energija biva zalijepljena poput katrana i njezina kreativnost je poput šuštanja neuspjele petarde . Sjetimo se samo da su neka od najvećih inspiracija ili kreativnih djela nastala u najvećoj tami, depresiji, tuzi, odnosno u bezobličnosti, i to su kratki uvidi istinske Slobode inducirani očajem.

Izvornu kreativnost okolina će uvijek pokušati vratiti na silu u njezina pravila i standarde, pa će roditelji reći djetetu da se ostavi slikanja i pronađe pravi posao. Drugim riječima, “ostani u sigurnom prostoru, malenoj kutiji šibica i u njoj živi”.

Nedavno sam gledao intervju s čovjekom koji je jako napredovao u svojim izvantjelesnim iskustvima, a inače je akademski umjetnik. U tom intervjuu spominje svog ujaka koji je također bio umjetnik i lijepo su se slagali. Ujak je iznenada umro, a ovaj je imao izvantjelesno iskustvo u kom ga je susreo. Ujak mu je pri tom susretu rekao da je cijeloga života mislio da je umjetnik, ali tek sad vidi da je sve to bila zaista samo mrvica! Rekao mu je da je svaki potez kistom ondje, u novom svijetu, univerzum sam po sebi i u njemu je sve sadržano.

Eto, to je priroda Izvornog stvoritelja u nama: svaki potez kojeg povučemo iz Sebe je potencijalni Beskraj i iz njega će se očitovati kreativnost, svježa, moćna i originalna.

To je ono što možemo učiniti s alatima i listama ponašanja zadanih od tzv. uspješnih ljudi koje sa strahom proučavamo: dodajmo im osobnost, unutarnju iskru, osobnu namjeru i povjerenje, a prostor našeg života će se drastično povećati. Bit će puno veći od tzv. zone komfora! Ne moramo se mi ni maknuti s mjesta, ali će perspektiva svijesti značiti istinsku Slobodu. A tada je sve moguće.