Nedavno sam gledao film o britanskoj kraljici Elizabeti, koju glumi Cate Blanchett. U jednom trenutku, u njezin dvor su došli Španjolci, nekoliko članova iz njihova dvora. Bili su vrlo ljuti i arogantni prema njoj, prijetili joj ratom. Ona je pobješnjela i vrištala po dvoru da će ih sve pobiti, da će uništiti njihovu državu, jer za nju je rat šala i nitko joj ništa ne može.

Zamislite kako funkcionira samovažnost: ni jedni ni drugi ništa od toga neće sami napraviti. Sve će to učiniti netko drugi, njima nepoznat, nebitan, zanemariv. A rulja na svaki njihov mig pohrli u svoju smrt, zdušno urla na bojnom polju s kopljem i mačem u rukama, sije mržnju prema onima s druge strane livade, koji su jednako tako pohrlili za kralja, za predsjednika, za državu, za boga.

I tako, nitko nikoga ne poznaje, nema pojma o čemu se radi, a krv teče u potocima, stradavaju silni ljudi i konji, uzavrele strasti s pjenom na ustima pogiboše za doslovno četiri pet figura s kraljičina dvora!

Jedino što je (donekle) postojano na ovoj planeti je planet sam, a sve ostalo je relativno, privremeno, poput jutarnje izmaglice. Uvjerljivost tog oblaka vodene pare je doista zastrašujuća: ona se ljudima doima toliko istinitom da su iz nje izgradili cijelu stvarnost, svijet unutar svijeta, beskrajni skup identiteta i gorljivo pate i umiru za njih.

Kako je to moguće? Kako mogu milijuni uzjapurenih zombija vrištati na bojnom polju i raditi nezamislive stvari zbog nekolicine lutkara? Odakle ovima tolika moć? To je moć ukradene pažnje.

Gledam ovoga Kima iz Sjeverne Koreje koji kaže da će ON (“mi ćemo”) uništiti Ameriku! I tako, par likova što sjede u svom internom raju, promatraju svijet s visine, pomiču one figurice plastičnih vojnika, guraju ih štapom po mapi života i razbacuju njihovo ludilo po zamišljenim osvetama, otimačinama i kojekakvim perverzijama svog predatorskog uma.

Pa iako stalno radimo komemoracije i tzv. sjećanja, “da se ne ponovi” opet je pakao. Izgleda da je agresija opkolila ovaj planet, ovu dimenziju, vibraciju, kako god to nazvali. A u njoj osam milijardi duša kezi svoje zube, pogledava u svoga kralja, predsjednika, boga i čeka mig ili prihvaćanje.

Svaka slijedeća stranica tog romana je ista. Kaos na globalnom nivou jednak je onom kod kuće, u srcu. Muškarac i žena se zaljube, sve pršti od ljubavi, a onda odjednom teška mržnja se podvuče, neviđeno neprijateljstvo preuzme uz najvišu cijenu za sve ljude u tom prostoru, toj zemlji, državi, planeti.

Život je samo pažnja, ništa drugo! Kao što malu bebu odvraćamo od plaća i nezadovoljstva ukradenom pažnjom na nešto drugo, tako i odrasli moraju odvratiti svoj hipnotizirani pogled sa znamenja, simbola, pripadnosti, vladara i crkvi. Sve je to prazno, nema tamo ničeg! A patnja je gotovo zagarantirana. Sve što nam treba je ovdje, u grudima lupa, po venama kola, po meridijanima struji. Jedini zadatak kojeg imamo kao vrsta je upaliti unutarnje svjetlo, unutarnju Zemlju i osvijestiti tu veličinu cijelog svemira zbijenog u točku naše pažnje.

“Kada naučiš jednog dana vidjeti energiju, vijdet ćeš da je čovjek svjetleće jaje, bio on prosjak ili kralj i ništa se tu ne može promijeniti; drugim riječima, što bi se moglo promijeniti u tom svjetlećem jajetu? Što?”

Carlos Castaneda

PREUZMITE SVOJU BESPLATNU KNJIGU!
Uživajte u predivnoj knjizi 'Crtice o Ljubavi i... Ho'oponoponu'!
Ispunite podatke u poljima i knjiga je vaša! Cijenimo vašu privatnost i podaci se neće ni u kom slučaju dijeliti dalje, a spamanje ne dolazi u obzir!
Powered by Optin Forms

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Da bi poslali vaš komentar, molim vas ukucajte valjanu brojčanu vrijednost: Vremensko ograničenje je prošlo. Molim vas osvježite.