Dok smo suočeni sa izazovima svakodnevnog života, često nam oni postanu goleme nepremostive planine, visoke betonske kule što nas okružuju, zaklanjaju nam sunce. Zurimo gotovo na rubu plača u tu neman od problema, čudimo se njegovoj veličini, zašto to, kako to, otkud to?

Ho’oponopono nas uči prepuštanju i prihvaćanju, uči nas lekcijama Ljubavi. Kada imam problem, nema načina da shvatim njegovu prirodu i porijeklo, niti mogu razumjeti zašto je takav, što hoće od mene. Ne mogu shvatiti zašto sam dobio upalu pluća i završio u bolnici. Ali u krevetu do mene leži osoba za koju će se kasnije uspostaviti da je imala ogroman utjecaj na moj život u smislu odabira istraživanja prirode stvarnosti i sebe u njoj (tih desetak sjajnih dana u bolničkoj sobi se dogodio prije mnogo godina). Kada problem prođe ili se barem malo razvedri, postane nam donekle jasno zašto, koja je bila njegova funkcija.

Ali, treba mi nešto dok imam problem upale pluća, dok se svađam se šefom! Treba mi dok me otac alkoholičar mlati, susjed nasilnik maltretira! Što mi to treba?

Trebam kompas dok lutam u magli i nevremenu životnih struja. Trebam povjerenje da se nisam izgubio na mapi svijesti. Trebam izvor snage i strpljenja, smisao u besmislu patnje.

Kada kažem Volim te, to je poput svjetionika Ljubavi što vreba nad mojom pažnjom i ukazuje mi na blagoslov sadašnjeg trenutka. Ma koliko god težak bio.

Zato ne tražim dalje. Moj plan je Volim te – to je sve! Odustajem od zašto to, kako to. Idem tragovima voljenja, privržen Sebi, umotan u odjeću povjerenja, pa gdje god da me odnese!

Photo by Tanja Agapy