Svakodnevna stvarnost je poput crteža na pijesku kojeg svakog trenutka može otpuhati vjetar smrti. Ako smo zgusnuti u njega, u crtež, ako smo sabili vrijeme prešom zabrinutosti i samovažnosti, ono što preostaje jest tuga i depresija nad propuštenim. Stoga je imperativ upoznati relativnost svega što mislimo da jesmo i svijeta koji nas okružuje. Život je crtarija, zaista, tek pomicanje sitnog zrnja energije u iskustvo i potencijal sebe kao bića od neslućenih mogućnosti.

Ipak, da bismo u tome uspjeli, treba dopustiti vjetrovima duše da otpuše te tvorevine u koje smo se zapekli, poput skulpture od pečene gline. Valja nam potegnuti nogom po toj crtariji naše osobne povijesti i poravnati tu zagriženost u oblik i vjerovanje da je to sve što postoji.

A onda, kad polako sve utihne i posljednja stopa u crtežu našeg traganja za Sobom nestane, koje li miline razvlačiti se po bespuću Ljubavi! Možda neke druge tragove po beskonačnosti ostavljati i stvarati prilike za novim životom? Ne znam, nemam pojma, ali otpuhujem, otpuhujem. 😀

Leave a Reply