Svatko od nas treba raditi na osobnoj perspektivi Ljubavi koja će zatim stvarati ukupnu sliku našeg odnosa prema svijetu i planeti Zemlji. To postižemo ako pronađemo fokus kroz koji će se ta perspektiva razotkrivati, a on može biti samo u nama, jer drugi fokusi su podaci i programi, priče i legende. Jedini način na koji možemo koliko-toliko pojmiti što znači voljeti sebe je ako odustanemo od svih tih objašnjenja, pojašnjenja i priča. Ono što na kraju preostane – to je Ljubav!

Agresija je zapravo prostor u kom se odvija bitka za očuvanje “identiteta” utvrde koju smo izgradili o sebi i vječno je gladna svog održanja, pod bilo koju cijenu. Ljubav, s druge strane, neprestano prazni prostor, ona uvijek čisti i prilagođava tu napetost praznine prema Sebi. Caka kod bezuvjetnog voljenja je u neutralnosti, u suzdržanosti da tom Volim te pridružujemo bilo što! Ako nema ni slike ni tona dok volimo (očekivanja), onda ih neće biti ni kao reakcije na ljutiti svijet oko nas. Odustati od prosuđivanja znači dati povjerenje Ljubavi da će ona to sjećanje što sve osuđuje apsorbirati u Volim te kojeg smo uputili kao odgovor na ljutnju.

Zato, sve uložimo u Ljubav, zadnji atom snage! Neka to bude apstraktna Ljubav, nepoznata, a opet jedina znana! Bacimo se u taj prostor gdje nema ničeg što bi nam uzvratilo Volim te, imajmo povjerenje! Tada ćemo znati, jer u toj tišini biti ćemo doma, u Sebi, u Svemu.
Zaokupirajmo svoju pozornost s voljenjem, jer nema druge! Voljeti nije opcija, nije odabir ni dužnost. Voljeti je Istina.