Ljubav je beskrajno slojevita, nikad nije jedna energija, jedna tvar, osjećaj ili jedno lice. Ipak, mi smo jako nestrpljivi da je suzimo u nešto oku obuhvatno, rukom opipljivo. Doista smo spremni na sve da bi je objasnili, oteli, zadržali i prisvojili! To je onda kao da kanticom grabimo more, pa ga prolijevamo u jezero u pustinji tisućama kilometara daleko, uvjereni da smo odvojili vodu na dva. A onda dođe Svjetlo i Ljubav se samo transformira, nevidljivo ishlapi, tvori novu vodu i sve to skupa sobom ispire u novu raznolikost, novo iskustvo, znanje i svijest.
Knjiga je čovjek, a Ljubav univerzum. To su dva kraja jedne svijesti, a u sredini je tiho znanje o tome kako da spoznamo, prvo svoju ljudskost, a onda i prepoznamo svoju veličinu, a sve to kroz jednu nit – nit Ljubavi. I to je onaj apstraktni sadržaj između dva kraja, poput paučine razapete između grana niz koju se cijede kapi rose. One se čvrsto za nju drže, a ova ih povezuje, spaja, objašnjava, ona im je sve! I zaista, kad kažemo da je nešto sve, onda to može biti samo Ljubav. A ostalo su samo priključci, dah života što se za nju drži i putuje svojim iskustvima, životnim pravcima u nepoznatom smjeru.