Odgovornost je samo za sjećanja koja imamo oko bolesti, nedostatka novca, patnje, depresije, ili bilo čega drugog. Znači, “što je to u meni da imam iskustvo bolesti te i te osobe ili iskustvo smrti neke osobe?” Samo o tome se radi! Čistimo svoja sjećanja tog iskustva.

To je kao da smo dječica u vrtiću i svi smo zaključani unutar te igraonice (zar nismo? 🙂 ). Svi dijelimo slična ili identična sjećanja, imamo iste igračke, ljuljačke, lutke i autiće. Moj strah oko tvog autića je zajedničko sjećanje, jer se ja u stvari bojim za svoj autić. To čistim.

Što je to u meni da imam iskustva tvog razbijenog autića? Uistinu, ne postoji odgovor na ovo pitanje, no, on je latentan i potencijalni energetski pokretač. Kad osvijestim vlastiti strah tvoje nevolje, to je preuzeta odgovornost i to čistim.

Što se tada događa? Otvori se prolaz ili procijep i ulazi inspiracija. Znači, kroz prozor u vrtiću uđe sunčeva zraka i osvijetli moju hipnotičku zadubljenost u taj maleni prostor za kojeg sam bio uvjeren da je cijeli svijet. Mi ne znamo što će inspiracija otkriti, kako će nas pokrenuti. Ali nećemo očekivati da će pokrenuti iscjeljenje tvoje patnje zbog tvog autića! Ono će pokrenuti moje iscjeljenje oko moga straha. Kad ja više nemam straha, onda nastupa iscjeljenje svih u mom prisutstvu. To ne mora biti novi autić, nego proširena svijest da možda ipak ima nečeg iza zidova vrtića. To je preuzeta odgovornost za svaki korak, percepciju i sve “znanje” koje imam o bilo čemu.

Preuzeti odgovornost znači otpustiti, to je izraz ili gesta s kojom propuštamo ono što nam se pojavi u životu. Ako poludjeli šef urla na mene, i ja hopsam, to znači da propuštam njegove otrovne strelice kroz sebe i ne reagiram, jer sam zauzet s čišćenjem. To je odgovornost za moja vlastita sjećanja istih tih otrovnih strelica koje postoje u mom podsvjesnom i sigurno sam ih ispaljivao za života, svjesno ili nesvjesno.

Dr. Hew Len:

“Kada sam bio u Španjolskoj i održao radionicu, prišla mi je jedna starija gospođa i rekla: ‘Unuk mi je bio smrtno bolestan. Molila sam se za njega, neprestano molila da ne umre, non-stop! Ali on je ipak umro! Zašto je umro, zašto? Kako je to Bog dozvolio, iako sam mu se molila za spasi mog unuka?

Hew Len: Molili ste se za pogrešnu osobu! Što se događa u meni; koja su to sjećanja u meni da imam iskustvo unukove bolesti? Trebali ste se moliti za sebe i jedino za sebe!’

Dakle, to nije odgovornost koju ima vozač autobusa za putnike iza sebe! To je osobna odgovornost za sve ono što je u tebi da imaš iskustvo putnika u svom autobusu. Što će se dogoditi s njima, s autobusom, cestom, drugim vozilima? Ne znamo, i upravo taj “ne znam” je preuzeta odgovornost! Jer je jedino tada moguće čuti inspiraciju i djelovati u skladu s njom.

A onda je sve moguće.

Imajmo na umu da su najčudesnija iscjeljenja uvijek nekako van dometa logičnog uma i neobjašnjivo apstraktna. Ona nisu u sjećanju, ona su u inspiraciji, kratkim uvidima u proširenu svijest. To je razlog zašto osobe koje su bile osuđene na sigurnu smrt i preživjele najteže bolesti, uvijek kažu da im je to bilo najbolje iskustvo u životu. Mislite da je to zbog patnje? 🙂 Ne, to je zbog neobjašnjive ushićenosti, unutarnje sreće uslijed tog uvida u Božansku svijest, i to zaista nitko to ne može objasniti. Može se samo iznova poželjeti i to je ono zbog čega ti ljudi imaju kasnije misije osvještavanja tih iskustava po svijetu. To im je pogon, a njihovo vlastito naganjanje tog potencijala je naša sreća, jer sad i mi imamo priliku propustiti inspiraciju u svoj život.