Poanta rada na sebi je osvijestiti svoju pravu prirodu, tko smo mi zaista, što to znači “Ja”. Počinjemo tako što ćemo prvo prebirati po svemu onom što mislimo da jesmo i sjećanje koje će se tada u slojevima pojavljivati na površinu je dokaz osvještavanja onoga što mi nismo. Sjećanje je dvojnik, tamna silueta koja hoda s nama po svijetu i šapuće nam tko smo, kuda trebamo ići i donosi sve odluke za nas. To je kao kad gledate svoje slike iz srednje škole i svaka osoba u toj slici odjednom izazove lavinu sjećanja, podataka, a pogotovo ako vas je uvrijedila. Ako tada, baš u tom trenutku odaberete biti zahvalni i kažete Hvala ti, onda vi osvještavate svoju avet, šaptača životu i tada se događa otpuštanje.

Svima nam je to poznato – fotografije izazivaju lance sjećanja, vrlo brzo naše misli su sasvim daleko od srednje škole! One se izmjenjuju iz događaja u događaj, sasvim kaotičnim redom, baš onako kako smo i došli do ovoga danas, pa nam treba iscjeljenje. Ako osvijestimo to, taj nasumični nered koji nas iscrpljuje, mi tada na neki način brišemo matricu, onaj shematski prikaz našeg života nacrtan plavom olovkom na papiru svijesti. Paradoksalno je da – što se više prisjećamo smeća, što više toga svjesno iskopamo vani – to ćemo imati više energije!