Ljubavi nas ne treba podučavati, kao što nas ne treba učiti ni disanju, hodanju, ili gledanju. Trebamo se samo vratiti njezinoj izvornoj prirodnosti kao i onoj disanja. Ona stoga ne traži energetsko ulaganje. Ako ipak traži, onda znači da nam netko govori kako ćemo mi disati, iako smo oboje uronjeni u isti zrak. A govori nam jer su mu rekli da je njegova Ljubav jača od naše. Kad smo bili djeca, programirali su nas kroz priče i bajke da je netko poseban, bio to princ ili neki drugi junak. On je imao posebnu moć i jedini je mogao spasiti djevu ili selo. Onda smo mi žudjeli biti kao oni. Tako smo gledali i željeli Ljubav koja je jedinstvena, odabrana i jača od naše. Danas, kad smo odrasli, moramo ulagati napor da bismo voljeli. I dalje gledamo filmove, drame, čitamo knjige u kojima je Ljubav posebna. Ljubav nam je tako postala specifično stanje u kojem moraju postojati određeni uvjeti, inače je nema. A ona “prava” je negdje drugdje, izgleda drukčije i moramo naletjeti na nju, i to uz malo sreće. Ispada da je zrela dob stanje u kojem svi traže pravu, idealnu Ljubav, žele biti voljeni izvana jer je to jedina istina.
Ljubav nam je tako postala istinski Pokemon . Igra je to traganja, bez kraja i konca, svugdje i nigdje, prazna i surova. Nije ni čudo da tu igru puno ljudi voli! Svi vole tragati, a malo tko gledati. A tamo, baš u tom pogledu zove taj Volim te, iznutra vabi, mrvicu pažnje treba. Ništa više.