Kad god nam se čini da smo zapeli, da ne napredujemo na bilo kojoj razini, najveći razlog tomu je što smo zamijenili iskustvo s vjerovanjem. Ako vlastito iskustvo zamijenimo s buljenjem u tuđe priče, živote, uspjehe i čuda, zaglaviti ćemo bez sumnje! Osobnost je pogonsko gorivo za (r)evoluciju svijesti i prava osvježavajuća energija za ulijevati u rezervoar života.

100% prihvaćanje odgovornosti za svoje odluke znači 100% prihvatiti vlastito iskustvo življenja. Međutim, potrebno je odustati od uniformiranih kalupa kako iskustvo treba izgledati jer to su zapravo očekivanja.

Očekivanja su ništa drugo do odjeci našeg unutarnjeg dijaloga – filmske vrpce što se neprestano vrti i reproducira tuđe projekcije kako bi trebalo živjeti. Očekivanja su skrivene naredbe koje zadajemo sebi kako bismo mogli pratiti korak svijeta. To je temeljni program što nas “opsjedne” u najranijoj dobi, praktički onaj prvi! Tada postajemo smrtno ozbiljni u nastojanjima da sustignemo okolinu u idejama, govoru, slici i mislima, a sve se to projicira kao fantomski scenario u umu prije djelovanja. Razmjeri ovakvog življenja su zastrašujući i vrlo destruktivni, što je vidljivo tek pukim pogledom na svijet oko nas.

Da bismo napredovali potrebno je da se odmaknemo od fiksiranosti na unutarnji dijalog, od neprestana trkeljanja uma. Ali nije dobro pokušavati ga borbom zaustavljati, jer je to njegovo polje djelovanja, a tu je nepobjediv. Ono što možemo učiniti jest razbiti našu zadrtost da mu pridajemo veliku pažnju, što je potprogram (subroutine) istog programa. To je najlakše učiniti ako počnemo “dolijevati” apstraktnu notu u naše živote, malo po malo. Kada činimo ili mislimo nesvakidašnje stvari, imamo priliku prekidati tu vrpcu depresije s posve drugom vibracijom od one pod kojom vrpca radi. To je kao da smo ubacili špijuna ili napravili softverski virus koji će se ubacivati u zadana platna uma, pa početi hakirati energetsku lijenost, zatočeništvo. I kao što um ponavlja kao eho sve što vidi i čuje, tako će i virusić za njim podmetati, primjerice, Volim te, pa to onda ovako izgleda:

Svijet: “Ti si muško, trebaš biti ovo, trebaš učiniti ono…”
Um: “Ja sam muško, moram biti ovo, trebam učiniti ono…”
Virus: Ja sam muško, volim te, moram biti…volim te..ono..moram učiniti…volim te…ovo…”

Ovo je istinsko hakiranje uma/života jer u smrtnu ozbiljnost dodaje dozu humora i zainteresiranosti za Sebstvo – pravog kreatora promjene. Omogućit će nam taj neprocjenjivi odmak od zatočenosti u forme, pa tako i uvid u slobodu vlastitog iskustva kao jedinog vodiča i gurua života. Kako bismo uspješno obavili hakerski posao, pokušajmo i djelovati kao hakeri, pa svako malo mijenjajmo strategije i posvećujmo pažnju na svoje tijelo, osjećaje, emocije ili raspoloženja. Kao rezultat toga proširit će nam se perspektiva, odjednom ćemo biti puno veći i ljepši sami sebi, umjesto da slijepo služimo unutarnjem dijalogu koji nas uporno gura na nivo nemoćnog pijuna, dok je netko drugi kralj i kraljica.

Neka nam misli i djela budu izazov i taktička vještina življenja, put ka dekodiranju naše Božanske prirode i proširene svijesti.