Imao sam jednog klijenta, zvao se Steve. Bio je fizičar na Stanfordu i voditelj istraživanja o tome što se događa u trećoj nanosekundi nakon BIG BANG-a. Pokušavali su utvrditi je li u univerzumu još ima dovoljno energije da se nastavi širiti do u beskonačnost ili možda nema, u čijem bi se slučaju počeo skupljati i sažimati u točku kao i prije BIG BANG-a.

Steve me nazvao nakon nekoliko mjeseci i pitao sam ga kakva je presuda? Da li ćemo preživjeti?

Rekao je: “Pa čini se da u univerzumu postoji dovoljno materije da se može vječno širiti, ali za mene nisu tako dobre prognoze: upravo sam se vratio iz bolnice i dijagnosticiran mi je vrlo agresivni rak u posljednjoj fazi. 98% ljudi koji dobiju ovakvu dijagnozu umru unutar 4 mjeseca.”

Steve je bio samohrani otac s dvoje maloljetne djece i baš nedavno je pronašao ljubav svog života, planirali su se vjenčati za 6 mjeseci. A upravo je dobio smrtnu presudu! Počeli smo zajedno raditi na njegovoj bolesti i tragati za tim prolazom od 2 %. Steve je bio znanstvenik, sve je pomno proučio i uvijek je dolazio do te brojke od 98% ljudi koji umru najkasnije za 4 mjeseca. Započeli smo traganje za budućim iscijeljenim stanjem. Cilj nam je bio identificirati to stanje i informirati njegovo svjetlosno tijelo o njemu i kako bi ga ono navodilo prema sudbini iscjeljenja. Nakon dosta rada pronašli smo taj “Iscijeljeni Ja”, odnosno, on ga je pronašao. Kad ga je identificirao, osjetio je ogromnu količinu mira u sebi i rekao:

“Znam tko sam! Pronašao sam sam sebe.”

Šest mjeseci poslije osobno sam obavio ceremoniju njihova vjenčanja. Do sad je nadživio svoju prognozu 10 godina.

Steve je u svojim sudbinskim linijama mogućnosti uspio pronaći onu koja je od budućeg iscjeljenja. I kad ju je prepoznao, spoznao je sebe, ono što može postati, svoju možebitnu sudbinu i izolirao je od već unaprijed predodređene, one koju su zadali liječnici i društvo općenito. Naravno, morao je promijeniti svoj život u cijelosti: napustio je Stanford sveučilište i fiziku, postao skulptor u drvu i preselio se na Aljasku. Tamo je nastavio dan danas živjeti bez tragova raka…

Dakle, ako zakoračimo izvan vremena, dobivamo mogućnost da svjesno sudjelujemo u svojoj vlastitoj evoluciji i tako pokrenemo sudbine koje možda nisu za nas već odabrane genima, kulturom, našim životnim odlukama ili društvenim normama. To nam omogućuje da se “zakačimo” na budućnost iscjeljenja i počnemo informirati svoje svjetlosno tijelo o njoj, a ono će se zatim oblikovati prema tim informacijama.

Postoji grupa Hopi starješina koji sjednu u meditaciju i predviđaju što će biti za deset tisuća godina. Predviđaju svijet kojeg će naslijediti djeca naše djece, dakle ne – vjerojatni svijet, nego mogući svijet, ma koliko god je taj sada kao opcija nemoguć! Slično radi i grupa Inka starješina, mnoge tradicije širom svijeta imaju ovakvu praksu. Tragaju za vrlo malo vjerojatnim ishodima budućnosti kako bi pronašli iscijeljenu sudbinu, ma koliko god da nemoguća bila. I sam čin viđenja te sudbine već je čini malo više vjerojatnom.

Šamani su tragači, oni promatraju svjetlosne linije koje se protežu u prošlost ili budućnost. Možemo predočiti našu prošlost kao čvrstu svjetlosnu liniju sa mnoštvom tankih niti unutar nje, kao vlakna kod svjetlosnog kabela. Zamislite da usmjerite ručnu svjetiljku na tu liniju. Sve ono što svjetlo lampe obasja su vrlo vjerojatne sudbine. Ja to nazivam “Moment tunelom” i 99% naše budućnosti se nalazi u tom tunelu. Samo jedan posto su druge mogućnosti! Mnogi od nas s vremena na vrijeme utječemo na te linije i postavimo se iza zadane sudbine kad donesemo odluke da ćemo promijeniti toksične odnose, loš posao ili hranu. Ali nas život često natjera da učinimo dramatične promjene za koje nemamo snage. To je kao da vozite kamion s prikolicom, a otraga je sve nakrcano teretom. Vozite se 100km/h i želite se oštro okrenuti. Ako u tome i uspijete, kamion će se sigurno prevrnuti. Morate dakle reducirati svoju masu da biste uspjeli učiniti preokret, potrebno je otpustiti teret i osloboditi se.

U jednoj od naših radionica imali smo jednu ženu koja je uvijek sjedila u zadnjoj klupi, lijepa, vrlo tiha žena u svojim 70-im godinama. Uvijek sam je, kad bi je pogledao, zamišljao uz pećnicu kako peče pitu od jabuke, ostavljala je takav dojam. Dok sam pričao o “Moment tunelima”, podigla je ruku i rekla (nikad se do tad nije javljala):

“Dizajnirala sam jurišne Apache helikoptere za vojsku (bila je inženjer aeronautike u mirovini) i znate što? Taj helikopter može napraviti okret na kovanici, ali ga morate pritisnuti, morate dati gas! Morate koristiti obje ruke i noge i natjerati ga da leti. Boeing 747 s druge strane to ne može, jer je težak, masivan, trom i spor.”

Tako većina nas živi: ne želimo protresti stol da nam se ne prospe piće! Želimo imati ugodan let, bez napetosti. No tada ne možemo učiniti oštar okret kad je potrebno i promijeniti svoj život, svoju sudbinu.

Znači moramo letjeti, ne može drukčije! Valja nam se riješiti prtljage i letjeti punom parom! Tada će se fizičko tijelo prilagoditi i preuzeti to novo iscijeljeno stanje. Svjetleće linije će se promijeniti.

Ako idete kod medija ili intuitivnih iscjelitelja vodite računa koje mogućnosti oni vide. Važno je da znamo da li oni tragaju za Momentima koji su već zadani unutar tog svjetlosnog snopa ručne lampe? Ako da, oni će kazati: “Steve je mrtav”, jer ne mogu vidjeti mogućnosti izvan Moment tunela. 99% energije se nalazi unutar tog tunela, samo jedan posto je izvan.

Ja ne želim da mi netko drugi govori koja je moja sudbina, da je odabire za mene. Želim je sam odabrati. To govorim svojim studentima: sami odabirite svoje sudbine! Čak i ako je predodređena genima, društvom, kulturom ili vjerovanjima, vi možete odabrati nešto drugo, jer sudbina je sada i ovdje.

Alberto Villoldo