Kod prakse lucidnog sanjanja jedan od savjeta je vježbati tzv. reality check (provjeru stvarnosti), u kome provjeravamo “valjanost” realnosti. To radimo tako da u bilo kojem trenutku tijekom dana zastanemo i upitamo se: “Je li ovo san? Sanjam li ja sada?” Na ovaj način zaustavljamo svijet, odnosno njegovu interpretaciju svjesnog uma. Mi dajemo umu novu naredbu sumnje, potkopavamo njegovu uvjerenost u sigurnost svega što ga okružuje.

Na sličan način možemo programirati i praksu Ho’oponopona. Kada kažemo Volim te ili Hvala ti, mi na neki način resetiramo našu uvjerenost da je sve kako izgleda na prvu. Kao da je svijet izgrađen od čačkalica, pa mi onda izvadimo jednu odozdo, s dna. Malo-pomalo, urušit će se ovaj hipnotički san i dati nam priliku da uvidimo da osobni svijet nije stvoren, već ga mi stvaramo iz sekunde u sekundu. Problem je što su njegovi temelji izliveni u programima i podacima, pa ga na tim temeljima nastavljamo graditi i percipirati. Ho’oponopono se bavi upravo tim temeljima i, u konačnici, čini nas slobodnim graditi novi, vlastiti svijet iz Ljubavi i povjerenja.