Kad god me pitaju ovo pitanje, ispričam ovu priču: Jednom prilikom, za večerom sam sa svojom prvom ženom Barbarom nešto raspravljao o američkim Indijancima. Kasnije, dok sam prao suđe, zapitao sam se onako naglas: “Kakav su utjecaj imali američki šamani na indijansku kulturu?” Na to sam posve zaboravio. Nakon dva tjedna žena me je natjerala da je pratim u šoping, jer “ona mora kupiti cipele”.

Nevoljko sam otišao i nervozno je čekao dok je šetala po dućanima. Uletjela je u knjižaru, a ja sam za njom prebirao po policama. Pažnju mi je privukla jedna plava knjiga. Posegnuo sam za njom, ali je pala na pod i ostala otvorena na jednoj stranici. Tamo je pisalo:

Utjecaj američkih šamana na kulturu Indijanaca.

Tada sam shvatio vezu između postavljanih pitanja i odgovora. Počeo sam to intenzivnije prakticirati i uskoro su se počeli smanjivati intervali čekanja na odgovor. Polako sam razbijao svoja uvjerenja koja su mi poput zida sprječavali prepoznavanje tih odgovora, znamenja, signala i slično. Shvatio sam i važnost postavljanja pitanja naglas, jer se time daje naglasak na započet proces, izdvaja ga se iz šume unutarnjeg dijaloga i lakše pamti.

Namjera iza postavljenog pitanja usmjerena je na bilo koji izvor koji može dati odgovor – i to je zapravo susret s vodičem. To nije nekakva figura ljudskog ili neljudskog oblika za koju očekujemo da će se misteriozno pojaviti, nego apstraktna veza između viših oblika našeg Jastva ili drugih formi nas samih u nefizičkom svijetu. Kao što mala beba polako spoznaje poveznice riječi i predmeta i polako oblikuje svoj svijet, tako trebamo i mi  polako stvarati poveznice između znamenja i nefizičke realnosti, naučiti prepoznavati uzorke koji se tu događaju i kasnije ih povezati s drugim iskustvima.

Primjer sudionika radionice. Nakon prve večeri, domaćica radionice nas je pozvala u njezinu kuću na druženje. Imala je dosta grickalica različitih vrsta, čak i posude za svaku od njih posebno. Između ostalog, bila je tu i gomila kikirikija.

Jedna od sudionica radionice uzela je nekoliko kikirikija i zapitala se naglas: Što je to u kikirikiju da izaziva alergiju kod nekih ljudi? Odmah je netko rekao da zašto ne proba vježbu Pitaj vodiča. Svi smo se nasmijali, a žena je rekla: Da, naravno, dobra ideja, zašto ne? Okrenula se prema kikirikiju i ponovila naglas isto pitanje. Svi smo čekali nekoliko minuta ne bi li odgovor pao sa neba, i kako se ništa nije dogodilo, svi smo se dobro nasmijali.

Ipak, nekoliko dana poslije, dobio sam od nje email u kojemu mi je ispričala jedan vrlo čudan događaj. Vratila se kući u Kaliforniju, i slijedeće jutro, dok je listala neke novine, došla je do dvostranog članka o kikirikiju. Tamo je bilo objašnjeno gdje kikiriki raste, koliko se tona godišnje prodaje, kao i vrlo detaljno pojašnjenje zašto su neki ljudi alergični na kikiriki. Ali, ni to nije bilo dovoljno, pa je sutradan, dok je sjedila u liječničkoj ordinaciji, čitala neki magazin i u njemu naišla na članak o kikirikiju koji je još kvalitetnije, na medicinski način, pojasnio probleme s alergijom.

Rekla je u nastavku maila: Znaš, dobro smo se smijali te subotnje večeri, ali ovaj ‘Guide thing’ zaista radi!

Bruce Moen