Najveća “razlika” između djece i odraslih je što djeca nemaju pardona otpustiti ono što im ne odgovara ili što prepoznaju da im ne pripada. Poznato vam je ovo – oni bi nogomet, pa bi judo, svirali bi gitaru, pa bi onda plivali? 🙂. Ali, čim se zasite odmah to otpuste i traže dalje.

I sada, kao odraslima, dijete u nama bi sve to, svaku novu igračku, krpicu, avanturu. Jedini je problem što nismo u stanju otpustiti i ići dalje. Jednom zubar – uvijek zubar! Ne? 😃

Strast je pogonska sila, to je nešto što smo donijeli sa sobom. To je nešto kao otkucaji srca, kao rad pluća, ne znamo točno kako oni rade, tko to pokreće, nije sasvim jasno odakle im energija, kao ni kakva je to sila, ali eto tu je, tjera nas da živimo.

Pravi promatrač svijeta je strast u nama. Ona će svojim sjajnim ticalima bojiti sve ono što je baš za nas, izdvojit će to nekako iz te sveukupne mase i dati im ljepotu i privlačnost. Naša zadaća je to prepoznati kao nadahnuće i s Ljubavlju  njegovati kao proces transformacije kroz svjesnost. Strast je važna i svako Volim te ima potencijal da je probudi.

Ako čistimo svoja sjećanja, ako radimo na svjesnosti svoje unutarnje Ljubavi, nećemo imati dileme prepoznati što nas privlači, što je baš za nas, kakav posao, koji hobi, glazba, kakav partner. Upravo je to svrha čišćenja: propuštati strano, a dopuštati vlastito.

A što je zapravo vlastito? Pa to je naše tijelo i njegova energetska skulptura oko nas. Nama će biti privlačno samo ono što služi kao energetski produžetak našeg svjetlosnog tijela, jer ono je to koje odlučuje. A ono to radi iz samo jednog jedinog razloga – da izrazi unutarnju Ljubav što ga iz Jezgre kreira i daje mu život. Zato i tragamo za idealnim partnerima, imamo mitove o srodnoj duši, no, sjećanja su ta koja ih opisuju, određuju, uvjetuju. Čišćenjem sprječavamo angažman unutarnjeg dijaloga da nam život iz ruku otme.

Živimo odgovorno. Živimo s Ljubavlju, a život će jednako tako uzvratiti.