Komu ćemo onda govoriti Volim te? Da li je to stijeni, stablu, travci, sebi, zvijezdama na nebu ili osobi ispred nas, kome? Pa jednostavno je! Ako govorimo sebi, onda uistinu govorimo i svemu ostalom, jer sebe je sve to, i Božanstvo i zvijezde, sva realnost koju živimo jer se oni projiciraju iz nas. Ne možemo zaista pobjeći od te veličine. To je kao da udahnem duboko i pitam se što se dogodilo, jesam li ja uzeo zrak ili je zrak uzeo mene? Istina je i jedno i drugo, a ona je sasvim nevažna jer je krajnji rezultat toga moje disanje i samim tim postojanje sada i ovdje. To je onda Ljubav: rezultanta svih tih sila u namjeri.

Dakle, Ljubav ćemo izjavljivati onome što je odgovorno za naše poimanje svijeta, onom dijelu nas koji nam omogućuje da budemo sad tu i čitamo ovo ili što god drugo da radimo. Usporedbe radi, drveni Pinokio ne može postati pravi dječak iz pozicije dječaka, jer je taj već duboko u njemu. Jedini način je da krene od Pinokia i obrati se dječaku u sebi s Volim te, da bi dječak odrastao, izronio iz uniformiranog drvenog kalupa. Tada će Pinokio prepoznati svoju istinsku prirodu i odbaciti armaturu s kojom je hodao po svijetu i tražio zrak da bi ga disao. Prestat će postojati kao program, a zaživjet će Božanstvo, Ljubav koja ne mari ni za čim, osim za voljenjem.

Ljubav u knjizi