Pitanje:
“Hopsam, čitam sve materijale, gledam videa, ali i dalje ne razumijem. Imam otpor, javlja se osjećaj krivice kada kažem “žao mi je oprosti mi…”
Ja oduvijek zagovaram da se Ho’oponoponu pristupi kao projektu, istraživačkoj avanturi, kao metodi za razotkrivanje vlastitog potencijala, unutarnje snage i moći da otpustimo, da komuniciramo sa svojim Sebstvom, duga je lista. Zagovaram i prirodnost, spontanost, i kao prioritet – užitak kod prakticiranja te prakse.
Početak je uvijek kaotičan. Um želi sve odjednom, želi se svega riješiti, ako je moguće za 7 dana, ako ne onda za 15 . Pa onda hopsa u svih 16, ponavlja sve živo što je čuo, vidio, baš navali kao “sivonja”, što bi se reklo . To je sve OK, na to smo navikli, ne znamo drukčije.
Ipak, u jednom trenutku se mora dogoditi neki prelom, dobro je blago pritisnuti papučicu kočnice. To bi, recimo, bilo prvo kvalitetnije otpuštanje: moramo otpustiti želju da sve riješimo odmah. Ako imamo vlak – lokomotivu koja vuče 180 vagona, moramo “otkačivati” jedan po jedan vagon. Ne možemo otkačiti sve, jer bi nas to, prvo – najvjerojatnije ubilo, a drugo – ne znamo gdje se otpušta ta gomila, gdje je “glavna” spona. Um kaže da je ona odmah iza lokomotive, pa tamo grize, ali nikad nije .
Zagovaram i da se rade neke metode, poput meditacije ili svjesnog disanja, u kojima će se postići blage izmjene stanja svijesti, odnosno nešto što će natjerati um da se za trenutak povuče, a nastala tišina neka bude medij u kojem ćemo razotkrivati ono što nam odgovara, koja je naša unutarnja priroda i kakvo je hopsanje najbolje za nas. To spada pod onaj istraživački dio. Rutina može izazvati stagnaciju i čuđenje, povećati ionako već ogroman otpor. To vrijedi za sve, posao, brak, zabavu, pa čak i seks, ili bilo što drugo. Pogledajte samo čemu se divimo, što nam puni baterije: raznolikost, boje i kretanje. A umor i otpor izazivaju učmale sredine, sive površine i beživotne prazne ulice za zimskih večeri.
Kreativnost je emanacija Božanske svijesti u nama. Ona se manifestira kada joj dopustimo da se izrazi, da se pronađe i identificira. Nema razlike između prakticiranja Ho’oponopona i, primjerice, slikanja, pisanja i sviranja glazbe, projektiranja svemirskog broda ili običnog svjesnog hodanja. Na umjetničkoj akademiji se uče svi stilovi, metode, tehnike, ali u životu radimo samo ono što nam odgovara, ono što se samo izolira iz sve te gomile kao naš vlastiti jezik za kreativno stvaranje.
Mi možemo od običnog Volim te ili Hvala ti napraviti jako puno, ako smo kreativni. To vam je kao da udarite gong, pa vas zaprepasti slojevitost zvuka koji se reproducira iz samo jednog jedinog udarca. To je cijela varijacija jedne slike, sve vidljivo i nevidljivo se tu manifestira kao zvučni val. Naravno, ovo ćemo primijetiti samo ako zaista slušamo. Ako pristupimo na način rutine, onda je to samo gromoglasni, iritantni BAM i ništa više.
Treba imati na umu da će um, kada pristupa izazovima koji su u njegovoj domeni (svjetovne, objašnjive i razumljive stvari), biti žestok i zaista se truditi da probije šifru kreativnosti. Uzmimo samo primjere političara ili bankara – njihova upornost i ustrajnost je nevjerojatna, iako su to, morate priznati, jako dosadna zanimanja!
No, kad su u pitanju apstraktne stvari, nešto što um ne razumije, onda će nakon prve euforije postati lijen i pružati otpor, zahtijevati odmah rezultate. Primijetite da ih nije tražio dok je postajao bankarom, nego je znao da je to proces i strpljivo čekao!
Stoga je važno da imamo strategiju izvlačenja energije iz jednako tako apstraktnih izvora, nečeg skrivenog i zaboravljenog unutar nas.
Moramo odustati od koncepta razumijevanja kada je u pitanju apstraktno. Caka je u tome da um, koji želi sve razumjeti, mora, čak i pod cijenu života, sve svrstati u neke kategorije, inače ne može funkcionirati. Onaj famozni odabir kojeg svi spominju se sastoji samo od toga: da li ću pokušati razumjeti ili ću propustiti/otpustiti? Mi ćemo vrlo brzo imati jako puno materijala i koncepata pomoću kojih možemo složiti sasvim finu logičku sliku cijele prakse i ona će biti OK! Ali odmah potom pojavit će se klauzula koja će nagrizati tu strukturu i um će tražiti dodatno razumijevanje.
Nema načina da sve razumijemo, jednostavno nema! Ali ima načina da čistimo svoja sjećanja, nerazumijevanju usprkos. Poanta je da ne čistimo mi, nego nešto nevidljivo, nerazumljivo, apstraktno, a mi propuštamo. To je kreativnost: kada pogledate svoju kreaciju, sliku, kip, policu za odjeću i nemate pojma kako ste to uspjeli napraviti! Kreativnost je trans, zaborav, zbunjenost i začuđenost. Radimo na tome da nam i hopsanje bude na toj razini, kao i sve ostalo u životu, nema razlike! Otpustiti potrebu da se drži svaki milimetar života je ogroman izazov. Ali je ujedno i sloboda.
Budimo kreativni, to će pokrenuti nove količine svježe energije za daljnje istraživanje. Pokrenimo zato svog unutarnjeg istraživača, onoga koji je došao na ovaj svijet i hrabro se bacio u nepoznato. Oslobodimo ga s Ljubavlju i imajmo povjerenje.
Opet, s Ljubavlju.
Super, hvala ☺👍
Do sada najsveobuhvatnije sugestije, oplemenjeno 🌸🌸🌸
🙂 <3