Izvadak iz knjige Roberta Monroa “Far journeys” u kojem Robert uči “BB” kako je to živjeti na Zemlji i imati tijelo. “BB” je entitet iz područja KT-95 i bio je na “proputovanju” u Zemljinoj zoni s prijateljem “AA”. Robert ih je sreo na jednom od svojih izvantjelesnih putovanja i pri tom susretu “AA” je bio oduševljen Bobovim porijeklom i fasciniran idejom imanja tijela. Tom prilikom “skočio” je u Zemljin sloj svijesti i “zaglavio” u njoj, to jest postao je čovjekom. “BB” je zamolio Roberta da mu pojasni život na Zemlji, kako to izgleda.

(R.Monroe je u nastojanjima da što kvalitetnije pojasni svoje avanture u nefizičkim svjetovima bez vremena i prostora, izumio i specifičnu terminologiju koju koristi za česta događanja koje je proživljavao. Govorio je kako je za njega nemoguće upotrebljavati izraze poput “rekao je”, “hodao je”, ili “smiješio se” jer su to sve fizičke aktivnosti i “tamo” nemaju nikakvu važnost. Stoga je smislio govornu repliku, kako je to nazvao, koja je reproducirala ljudsku interpretaciju doživljenog. Takvi izrazi se najčešće odnose na kretanje ili konverzaciju. Na primjer, u svojim izvještajima Robert često koristi izraze poput:

Blank (prazno) kako bi prikazao neuspješnost razumijevanja nečeg što se upravo odgodilo;
Vibrate (vibrirati) kojom opisuje emociju;
Dulled (tupost) gubitak interesa;
Turn in (prepuštanje) kad želi nešto promotriti ili razmotriti ispočetka;
Flickered (treperenje)

Ovo su neke od najčešćih:

CLICK (trenutna promjena svijesti)
Ident – hrv. impuls (nešto kao mentalno ime ili energetski uzorak nekog objekta)
Rote – hrv. podaci (nešto kao misaona lopta – paket misli, ukupnog sjećanja, koje uključuje ukupno znanje i iskustvo neke ideje)
Curl – hrv. uvojak (organizirana, svjesna i inteligentna energija, duša možda?)
Percept – hrv. – osjećaj (kombinacija uvida, intuicije i razumijevanja)

Vrijeme: 03.40h…probudio sam se, razbudio i opustio. Relativno lako sam se odvojio od fizičkog tijela, iskliznuo iz njega gotovo odmah i pričekao signal. Nije bilo ničeg, osim neke prisutnosti, nekog kao pokreta, tu u blizini. Osjetio sam BB-jev impuls pored sebe. Moj osjećaj o njemu je bio sasvim drukčiji nego prije. Bio je čvrsto zatvoren i beživotan. Tanka izmaglica što ga je okruživala ga je činila još teže primjetnim u odnosu na okolicu.

Pokušao sam pokrenuti razgovor, onako ležerno:
-“Hej prijatelju, kako je?”
BB se lagano “otvorio”: “O, pozdrav RAM (Robertovo ime “tamo”)!”
-“Mogu li nešto učiniti za tebe?”
-“Ne, ne…” opet se počeo zatvarati, “malo se motam ovuda, tako bez cilja.”
Izgledao je kao netko tko je upravo izgubio svog najboljeg prijatelja, a to je upravo bio slučaj s njegovim prijateljem AA.
-“Pa ne možeš tu stajati zauvijek!”
BB zaiskri: “Zauvijek? Što to znači?”.
Sad sam ja zatreperio: “Paa…to je… ništa, samo ljudski izraz.”
Zavibrirao je: “Ne želim imati ništa s ljudskim radnjama!”
Moram sam mu malo čvršće uzvratiti: “Čuj, ti ćeš definitivno trebati nekakve ‘podatke’ o ljudima! Ako to ne učiniš, nećeš prepoznati svog prijatelja AA kad ‘izađe’. Nećeš imati pojma o njemu!”
-“Naravno da hoću! Ne možeš to izgubiti tek tako”
-“Neće biti isto! Sjeti se samo kad smo ga prvi put pokušali izvući! Čak i tada si imao velikih problema s njegovim ‘impulsom’. Kažem ti, to je tek maleni dio, tek je bio ušao na Zemlju, tek je započeo kao čovjek!”
Odmah se je zatvorio. Pretjerao sam. Pa što da radim sad s njim? Pa nije on neka mačka lutalica koju bi mogao odvesti kući, nahraniti i pronaći joj dom. Da ga spojim s nekim ljudskim tijelom? Kako bih to uopće učinio? A sigurno je da se neće priključiti koloni što čeka na “ulaz u Zemlju” redovnim putem! Može li se uopće naučiti plivati bez da se smočiš?
Pokušao sam smiriti situaciju.
-“Možda je najbolje da se vratiš u KT95?”
-“Pa bio sam već tamo! I opet sam se vratio ovdje.”
Čekao sam. Nisam htio više poticati njegovu zbunjenost. Htio sam se vratiti natrag u tijelo, ali sam odjednom dobio jak impuls da će on taman ponuditi neko rješenje koje bi uključivalo i mene. O da, bio, sam itekako u pravu!
-“Pa mogao bi ti to!”, zasvijetlio je.
-“Što bih mogao?”
-“Mogao bi me napuniti ‘podacima’ o ljudima. Tada bih bio spreman za njega.”
Zaiskrio sam: “Ne znam odakle bi uopće počeo!”
-“Onda mi barem pokaži kako to sve skupa funkcionira!”
-“Nemam uopće ideju kako bih to učinio. Ti bi morao biti u ljudskom…”
-“Ne, ne bih morao uopće!”, BB me prekine, “Ti se već krećeš okolo bez svog fizičkog tijela, zar ne?”
-“Da, naravno, ali…”
-“Vidiš, ti i ja smo se od početka ‘skompali’ RAM, baš kao neki stari prijatelji. Ja već imam vrlo čvrst energetski uzorak od tebe, kao da te znam cijelu vječnost. Pa ti bi mogao biti moj vodič! Što kažeš na tu ideju?”
-“Misliš napravimo brzi obilazak na temu kako je to biti čovjekom, kao kratku laganu lekcijicu?”
Bio je uzbuđen: “Da, da, to je to, to je to!”
Skoro kao da slijep vodi slijepog, vrlo blizu tome, pomislio sam. Sve što sam mogao učiniti jest da kratko preletimo preko osnova koje sam znao o ljudima, pokazati mu… Da! Pokazat ću mu na brzinu, to je to!
-“U redu. Dakle, najvažnija stvar kod ljudi je preživljavanje. To ti je suština svega! Zapravo, sve se kod ljudi vrti oko toga.”
Djelovao je začuđeno: “Što je to preživljavanje?”
-“Ostati živ!”
-“Pa kako je to problem? Ti si živ, ostao si živ?”
-“Ne kad si u fizičkom tijelu! Za većinu ljudi to znači ostati u fizičkom tijelu, ništa više! Oni potroše većinu svoj energije kako bi preživjeli, na bilo koji način. To je zapravo uzrok gotovo svim problemima koje ljudi imaju na Zemlji. Nagon za preživljavanjem je toliko jak da sve zbrčka. To ti je sva lekcija o ljudima!”
BB se čudio: “Ma daj, to je nešto najluđe što sam ikad čuo!”
-“Pa nije baš smiješno kad si unutar toga. Vjeruješ da je to jedina istina, ništa više.”
Kotrljao se oko sebe luđački. Možda je to bio njegov način za smijeh? Shvatio sam da ću ipak morati učiniti nešto više kako bi on razumio. Morat ću mu pokazati, nema druge. Odvesti ga na plažu i pokazati mu plivače.
-“U redu, prati moj energetski tok.”
-“Naravno”, uzvratio je.

Zaokrenuo sam se, učinio poluokret prema dole i uronio u dubinu preko prstenja (Prsteni – energetski slojevi ili barijere koje okružuju Zemljin astral. U njima žive duše različitih vibracija, uglavnom zaglavljenih u uvjerenja i strah), zajedno sa svojim novim KT-95 prijateljem koji me je pratio. Nisam htio ići prema naseljenijim dijelovima planeta, idemo radije po rubovima, tamo su osnove. Možda centralna Azija? Da, to bi moglo biti to! Usporio sam baš iznad malenog brdašca s gustom šumom po stranama. Čovjek je bio šćućuren na rubu šume. BB je bio pored mene, a ja sam se fokusirao na čovjeka, tako da je i on sad bio usredotočen na njega. Nešto što je ličilo na omanjeg jelena je paslo travu nedaleko. Čovjek je podigao pušku, naciljao i opalio. Jelen je pao, zgrčivši noge, a čovjek je pojurio prema njemu. Povukao mu je glavu unatrag i nožem priklao. Krv je prštala na sve strane i jelen se konačno prestao micati. Čovjek je podigao jelena preko svog ramena i krenuo uz rub šume prema kamenoj kući. Pratili smo ga, a BB me je nervozno gurkao.
-Taj čovjek…ubio je drugo biće!?”
-“Da”, odgovorio sam.
-“Ali zašto je to učinio? Ne vidim kakvo je to preživljavanje dole bilo?”
-“Ne za jadnog jelena, definitivno… uff… to je drugo biće, zovemo ih životinjama. Čovjek treba tijelo tog bića … jelena.”
BB je uzbuđeno žmirkao: “Ali što će njemu to? On već ima tijelo!”
OK, to je to, pomislio sam.
-“Da bi preživio. Treba mu da ga jede.”
-“Što? Jede? Što je to?”
-“Stavlja ga u svoje vlastito tijelo kako bi dobio energiju da preživi. Tako mi doživljavamo potrebu jedenja.”
-“Ali to drugo biće … kako ga zoveš … jelen? Ono nije preživjelo, nije ostalo živo… mislim fizički! Ali vidio sam energiju koja ga je napustila!”
Ovo će biti kratka lekcija.
-“Pa ljudi su ono što mi percipiramo kao dominantna vrsta…mislim, bića koja žive ovdje. Oni su kao nekakav vrh nečeg što mi zovemo hranidbeni lanac. Hrana je tvar koju jedemo. Male vrste budu pojedene od strane velikih vrsta, koje opet budu pojedene od još većih dok ne dođu do ljudi. Ovi opet nisu najveći, ali su najinteligentniji, pa su zato dominantna vrsta. Ljudi jedu gotovo sve što raste.
BB je zašutio. Nije mu se ovo baš svidjelo. Nijemo smo pratili muškarca prema njegovoj kući. Čovjek je stigavši pred kuću, skinuo jelena s ramena i objesio ga s glavom prema tlu na kuku na vratima. Potom je ušao unutra.
BB zaiskri: “Zar ga neće pojesti?”
-“Jest će ga kasnije. Prvo ga treba pripremiti. Želiš da pođemo unutra?”
Zapravo BB i nije imao izbora, pošao sam kroz zid kuće i on me pratio. Unutra je gorjela vatra na sredini zemljanog poda. Oko vatre su bile tri osobe: žena i dvoje male djece. Žena je miješala tekućinu u posudi što je visjela iznad vatre dok su je djeca gladno promatrala. Čovjek je skinuo svoj teški krzneni ogrtač i sjeo s njima. Prihvatio je lonac kojeg mu je dodala žena i počeo jesti iz njega. Prstima je hvatao krute komade i stavljao u usta.
BB me žurno gurnuo:
-“Što je to sad upravo učinio?”
-“Sad trenutno jede, uzima komade hrane i stavlja ih u svoje tijelo.”
-“Da to sam shvatio! Nego ono prije toga? Skinuo je dio svoga tijela?”
Začudio sam se za trenutak. Što me to pita? Aha …
-“To je bio ogrtač, nije to dio njegova tijela! To je tvar kojom on pokriva svoje tijelo i održava ga toplim. To je još jedna osnovna potreba za preživljavanje – svoje fizičko tijelo mora održavati toplim ili hladnim i zaštiti ga od ozljeda. To je ujedno i svrha ove kolibe gdje smo sada. Ona štiti fizičko tijelo. Vatra… hmm… u njenom središtu je toplo zračenje koje zagrijava prostor.”
Imao sam osjećaj da je BB fokusiran kao što bi netko promatrao kobru što vijuga ispred njegova lica. Ja sam se sad fokusirao na njega pokušavajući odrediti u kojoj mjeri je ova scena prodrla do njega kao energetska informacija, koliko ju je zaista razumio. Kako objasniti nekome tko nikad nije živio u fizičkom tijelu toplinu, hladnoću, ili nešto tako jednostavno kao što je vatra ili taj nevjerojatni fokus na služenje svog fizičkog tijela?
BB me opet gurnu:
-“RAM, RAM”, vibrirao je vrlo jako, “on ubija onog drugog!”
Okrenuo sam se da vidim. Čovjek je okrenuo ženu suprotno od vatre i gurnuo je na tlo. Sad je bio na njoj, njegovo tijelo ju je pritisnulo, a rukama je obgrlio njezino tijelo. Ona je učinila isto sa svojim rukama. Njena duga haljina je bila podignuta iznad butina i oboje su se divlje migoljili, a njene noge su “zaključale” njegov struk. Djeca su jela iz lonca potpuno nezainteresirani za događaj.
-“Pa… oni… on je ne ubija… oni se uhh … reproduciraju.”
-“Što?”
-“Oni spajaju svoje energije zajedno kako bi formirali trećeg. Kopiraju se, poput ovo dvoje malih što jedu pored vatre. Siguran sam da su oni načinili njih dvoje.”
-“Ali zašto to oni rade?”
-To je ujedno i najvažniji dio oko preživljavanja! Napravi kopiju sebe tako da bi ti nastavio živjeti u svojoj kopiji. To je osnova svih bića ovdje, ne samo kod ljudi. Takav je program: prvo se moraš reproducirati, prije nego li ideš jesti, zagrijati ili hladiti, štogod.”
-“Ali oni su već ovo napravili dvoje!”
-“Pa to je kao neka garancija da će barem jedno preživjeti kako bi ono nastavilo raditi kopije. Ako ovo dvoje iz nekog razloga ne prežive, onda bi ovo treće moglo preuzeti funkciju stvaranja novih kopija.”
-Ali zašto bi ovo dvoje umrli, tko bi ih ubio?”
-To je jedan od temeljnih problema fizičkog života: lakše je biti ubijen ili umrijeti, nego preživjeti. Stoga je potreban vrlo jak nagon za preživljavanjem kako bi se dosegla ravnoteža. Ali to opet stvara dodatne probleme!”
-“Kakve probleme?”
-“Pokazat ću ti usput.”
BB se fokusirao na par dole, koji su već bili završili svoje seksualno djelovanje i vratili se jelu:
-“Ovo dvoje velikih nisu isti?”
-“Da, oboje su ljudi, ali različiti. Prisjeti se samo podataka koje si dobio od AA na tren kad si ga vidio. Žarko se želio vratiti i biti žena, sjećaš se? Ljudi su ili žene ili muškarci. Oboje su potrebni da bi se razmnožavali, da bi proizvodili kopije.”
BB se zatvorio, pa se opet raširio: “A koji si ti?”
-“Muškarac.”
-“Jesi li ikada bio žena?”
-“Ne znam.”
Otvorio se sad malo više: “Ovakvih stvari nema u KT-95. Nikad za takvo nešto nisam čuo ‘da netko stvara kopije sebe’. Fascinantno!”
-“Pa to baš i prava kopija, više je fizička mješavina dvoje ljudi, a ti se u stvari nadaš da će biti više kopija tebe. No, nikad to ne bude tako. To je u konačnici samo fizičko vozilo. A svjesna energija koja uđe u njega može biti neki potpuni stranac!”
-“Nemoj se previše uzbuđivati RAM, nije da sam baš toliko fasciniran!”
-“O da, imam uvide da su i daleko jače duše od tebe upale pod utjecaj i bile uhvaćene u želju da postanu ljudi”, odgovorio sam.
-“Možda. Ali ovog trenutka još ništa ne razumijem ovo oko preživljavanja. To bi za mene bilo previše… to jedenje … Mogao bi se možda prilagoditi osjećaju hladnoće ili topline. Ako oni mogu, mogao bih i ja. Razmnožavanje, kopiranje sebe, to bi mogla biti i zabavna igra!”
-“Ah da, poznate zadnje riječi!”, nisam se mogao suzdržati.
-“Ne shvaćam to! Zadnje riječi?”

Okrenuo sam se i prošao kroz zid kuće prema vani. On me je pratio. Pala mi je na um ideja da ga odvedem na mjesto za koje sam bio siguran da će mu dati impuls kako se sve može izobličiti i preokrenuti u sasvim druge smjerove od onih koje mi zamislimo. Postavio sam namjeru da odemo u New York, u centar Manhatna, konkretno u Zapadnu 42. ulicu. Putovanje je bilo vrlo kratko, trenutno je bolja riječ. Pojavili smo se iznad pločnika za pješake. Oko nas je bila uobičajena gužva i kaos: malene kućice s brzom hranom, “XXX” prodavaonice, mnoštvo dućana odjeće, hrane, nema čega nema… Na cesti stotine automobila, kamiona, različitih vozila, nervozno koče, trube, tiskaju se jedan do drugog – ništa se tu nije promijenilo u zadnjih 30 godina! Zapravo, samo je bilo više od istog! Da, ovo će mu pokazati.
BB se nalazio između kolone prolaznika u oba smjera, i iz nekog čudnog razloga pokušavao je izbjeći sudaranje s njima. Nasmijalo me to. Preusmjerio sam ga malo dalje, na sam rub pločnika.

Zaiskrio je: “Odakle svi oni dolaze?”
-“Raskrižje između svjetova, tako su ovo mjesto nekad zvali. Dolaze od svugdje, neki i žive u blizini.”
-“Zašto se okupljaju ovdje, na ovom mjestu?”
-“Ideja je da ovdje možeš pronaći sve što ti treba i ne treba u životu”
-“I dalje ne razumijem!”
-“To je samo informacija, ništa više! Ali svi oni, u stvari rade istu stvar baš kao i onaj čovjek maloprije iz šume! Pokušavaju preživjeti. Ništa drugo ne rade, samo žele ostati na životu!”
BB zatreperi: “Buka ‘M-pojasa’ (M-pojas – zvuk koji proizvode ljudi na Zemlji, a čujna je samo u izvantjelesnim i sličnim stanjima svijesti) me jednostavno rastura! Ovo škripanje je užasavajuće! Nikad to nigdje nisam čuo! Odakle to sve dolazi?”
-“Malo se zatvori, bit će ti podnošljivije. To je buka što dolazi od ljudi. A ta škripa, i ja sam tek sad shvatio, dolazi iz njihovih emocija!”
-“Emocija?”
-“Neću ti ni pokušavati slati ‘impulse’ toga. Da bi to mogao razumjeti, moraš biti čovjek. To je kod ljudi slijedeći najveći problem, odmah iza preživljavanja. Tjera nas da radimo stvari koje baš i ne želimo učiniti.”
Zatitrao je i napola se otvorio: “Ali zašto rade svu ovu buku?”
-Oni ne znaju da je proizvode, nisu toga svjesni.
-“Ti si čovjek. Kako to da ti ne proizvodiš takve zvukove?”
-“Proizvodim. Samo ih sad držim pod kontrolom. Ali kad se vratim u tijelo, radim ih jednako kao i svi ostali, siguran sam.”
BB se otvorio i “zamislio”.
-“U redu, ako ti možeš podnijeti, mogu i ja. Dakle, što je s tim preživljavanjem, hoćeš li mi to objasniti?”
Okrenuo sam se za 360 stupnjeva.
-“Vidiš, u kratkom vremenu iz ove točke gdje se sad nalazimo možeš pronaći sve što ti je potrebno da bi preživio, i više od toga. Koliko god da ti treba i kad god ti treba! Samo pomisliš i možeš dobiti gotovo odmah!”
-“Svu … hm… hranu da bi …jeo?”
-“Da, od hamburgera iz ovog štanda do menija na vrhu one visoke zgrade. Uđeš unutra i oni te posluže.”
-“I toplo i hladno, i ono za što držiš na tijelu i kuću za živjeti?
-“Svega toga ima ovdje!
-“A što je sa pravljenjem kopija? Ima li i toga ovdje?”
-“Pa sigurno ima! Ali većinom je to samo akcija bez pravljenja duplikata.”
-“Zašto bi netko to činio?”
-“Impuls koji o tome dobivam mi kaže da je instinkt za preživljavanjem toliko jak samo iz razloga da se svaka vrsta potrudi reproducirati pod svaku cijenu. Iz tog, tako snažnog nagona, je sam čin te radnje s vremenom postao … hm … zabava.”
-“Zabava? Ono dvoje maloprije nisu zvučali kao da su se zabavljali!”
-“Za to ipak trebaš biti čovjek da bi razumio. To ti ne mogu prenijeti kao energetsku informaciju. U svakom slučaju i taj dio možeš zadovoljiti ovdje.”
-“Pa onda u čemu je cijela zabuna? Čini se da je sve pod kontrolom! Ljudi imaju sve što im treba u dovoljnim količinama, zašto onda borba za preživljavanjem?”
Sad je na mene došao red da se zatvorim. Ovo se pretvaralo u tešku lekciju za mene, a ne njega. Mislio sam da će to biti lagana lekcija o bivanju čovjekom na Zemlji, ali ni blizu! Kako da mu objasnim da čovjek mora veliki dio svog budnog dana raditi kako bi preživio? Da ljudi ponekad žele iste stvari i ubijaju jedan drugog zbog toga; da su toliko uživljeni u preživljavanje, da nisu uopće više u stanju prestati kad dobave dovoljno stvari za to; da ljudi formiraju velike grupe koje nazivaju narodima i onda pokušavaju uništiti iste takve druge grupe; da sve to okupira njihove umove i djelovanja u tolikoj mjeri, da su zaboravili sve druge oblike postojanja osim u fizičkom tijelu?
-“Čujem sve to o čemu razmišljaš”, uskočio je BB. “Dobro si rekao, ne bih to razumio! Što je to rad? A to ubijanje, zar ljudi to rade jedan drugom? Kako to misliš ‘zaboravili su’?”
Pokušao sam mu objasniti najbolje što sam mogao:
-“Rad je ono što ljudi čine da bi dobili… novac… uhh… energiju kojom će platiti…dati drugim ljudima, kako bi onda ovi njima za to dali ono što im treba da zadovolje svoju potrebu za preživljavanjem.”
-“Novac-energija? Mora biti da je to nešto jako! Nikad tako nešto nisam čuo!”
-“Pa nije ni čudo. To postoji samo kod ljudi i vrlo je fizička stvar. Neće funkcionirati nigdje osim u fizičkom svijetu na Zemlji. Što je još gore, te grupe ljudi, te uhh nacije…”
-“Da, velike grupe, klubovi! Imamo i mi klubove u KT-95!”
-“Da, veliki klubovi ljudi! Svaki od njih ima svoju vrstu novčane energije i oni je razmjenjuju između sebe.”
BB je djelovao vrlo zbunjeno.
-“Znači, ako trebam jesti jelena, ako trebam kolibu za boravak, pokrivalo za tijelo, moram nekome dati novac-energiju da bi to dobio?”
-“Da, moraš raditi da bi platio i dobio!”
Posvetio je pažnju na automobile koji su prolazili pored nas.
-“A kakva su ovo pokrivala? I njih dobivaš s novcem-energijom?”
-“To je sve što ti treba.”
-“To je meni sve zbrčkano! Ako bih morao biti čovjek, maknuo bi se od svega toga i samo se muvao okolo, radio svoje kopije…Što je smiješno?”
Kotrljao sam se od smijeha, nisam se mogao zaustaviti.
-“Što? I za to treba novac-energija?”
-“Da, na ovaj ili onaj način, ali svakako treba.”

Odjednom sam dobio jak poziv da se moram vratiti u svoje tijelo! Pokušao sam se oduprijeti tome jer ga nisam mogao sad odjednom ovdje ostaviti. Ali signal je jednostavno bio prejak, nisam si mogao pomoći! Počeo sam se kretati, prvo polako jer sam pružao otpor, a potom sve brže i brže. Računao sam da ću se vratiti čim vidim kakav je problem, što to sad treba moju pažnju u fizičkom tijelu? Odjednom sam se našao kako sjedim na svom krevetu i pogledavam okolo. Sve se činilo normalnim, mjehur nije trebalo prazniti, nisu utrnuli udovi kako to obično zna biti, ništa nije boljelo. Možda je bilo nešto izvanjsko, zvonjava telefona ili buka mlažnjaka iznad? Odmah sam se sjetio BB-ja, kako je ostao tamo sam na uglu 42. i ulice Broadway. Odmah sam započeo proces relaksacije kako bih ponovno napustio svoje tijelo. Ali već sam se bio sasvim razbudio, nisam se mogao nikako opustiti. Negdje u šestom pokušaju sam konačno zaspao.
Kad sam se ujutro probudio, još jednom sam pokušao izaći i pomoći BB-ju da se izvuče od tamo, no nisam mogao. Dan sam proveo u svom tipičnom stilu, a prizor s BB-jem tamo na ulici mi nije izlazio iz misli. Ovo je bila moja odgovornost, moram to riješiti! Konačno sam se tog poslijepodneva osjetio dovoljno umornim da bih se opustio. Otišao sam u labos i zaključao vrata za sobom. Podesio sam zvučni Hemi-sync signal, legao na vodeni krevet i stavio slušalice. Ovo je djelovalo – gotovo odmah sam se opustio! Dalje je bilo lako: bez problema sam se otkotrljao iz tijela vani i odmah zastao! Ispred mene je bio netko.

-“Hej, RAM, pa gdje ćeš?”
Zavibrirao sam iznenađeno: “Otkud ti? Kako si stigao ovdje?”
BB je bio vrlo smiren: “Kad si ti počeo nestajati, odlučio sam tvoj energetski impuls. Nije mi se ostajalo tamo kod one strašne buke. Ovdje je puno bolje.”
-“Nadam se da jest.”
-“Tvoj nagon za preživljavanjem mora da je vrlo jak: imaš više od jedne kolibe?”
-“Ovo nije koliba, to je mjesto gdje radim s grupom drugih ljudi.”(Riječ je o “Monroovom institutu”)
-“Osjetio sam kako izlaziš iz onog tijela tamo. Je li to tvoje tijelo?”
-“Naravno! Ja ne ulazim u tijela drugih ljudi!”
-“Zašto ne?”
-“Pa…to je… protiv pravila.”
-“Kakvih pravila?”
-“Ne znam…jednostavno se to ne radi. Ne znam bi li i mogao, sve i kad bi htio!”
-“Što svi oni ‘uvojci’ rade u onoj velikoj kolibi?”
-“Nisi valjda išao i tamo?”
-“Malo sam istraživao. Nisam mogao nikako dohvatiti tvoju pažnju, pa sam morao nešto raditi. Poslao sam im par ‘podataka’, bilo im je drago kad su ih dobili. Što oni tu rade?”
-“Pokušavaju ukloniti tu naviku za preživljavanjem i ponovno naučiti ono što su zaboravili. To je poput škole.”
-“Ne shvaćam da ti za takvo nešto treba škola?”
-“Trebamo nastaviti s lekcijom.”

Krenuo sam prema najbližem od prstenova, ostavši samo malo izvan fokusa fizičkog svijeta. Ova lekcija će biti malo grublja. Bio sam siguran da bi, ako bi išli u više prstenove, bili ignorirani, stoga to moram učiniti ovdje. Nisam bio oduševljen s ovom idejom, ali što se mora, mora se. Upotrijebio sam opet istu 42. ulicu u New Yorku. Put je bio brz i kratak, pojavili smo se negdje 15-tak metara iznad ulice. BB je bio pored mene:
-“Što? Opet smo ovdje? Sve je isto, samo što još više ljudi!”
-“Fokusiraj se na one koje percipiraš najbolje!”
Otvorio se potpuno i promjena koju je opazio je bila evidentna. Posve drugi prizori su sad bili vidljivi. Bio je tu čovjek koji je žurio prema taksiju i prošao kroz njega, potom se začuđeno zaustavio na cesti dok su ostali auti nastavili prolaziti kroz njega. Mršavi muškarac duge kose, nije mogao imati više od 18 godina, pokušavao je pridobiti pažnju grupe mladih ljudi, naslonjenih na jedno auto i tražio od njih da mu proslijede džoint. No, nije mu nikako uspijevalo privući njihovu pažnju jer ga nisu mogli ni vidjeti ni čuti. Krupni policajac u punoj spremi, vrtio je svoj pendrek po zraku i šetao pločnikom potpuno nesvjestan da ga nitko ne može vidjeti. Lijepo odjevena žena neodređenih godina, pokušavala je nešto pronaći u svojoj torbi, ne primjećujući da je upravo prošla kroz cijeli rub obližnje zgrade i izašla na drugu stranu dok je zadubljeno preturala po torbici. Stariji čovjek je pokušavao ponuditi novac dvjema prostitutkama koje su stajala na ulazu zgrade i pritom se jako ljutio jer ga uopće nisu primjećivale. Drugi čovjek priđe prostitutkama, mahne jednoj da ide s njim i zajedno nestanu u ulazu, a stariji čovjek pođe za njima. Starija gospođa je hodala polako pločnikom, potpuno nesvjesna svoje okoline, povremeno je pokušavala podignuti pokoji opušak cigarete s tla koji se još dimio, ali su joj prsti samo prolazili kroz njih. Čovjek tamne kože stajao je posred pločnika, s izrazom velike mržnja na licu nožem je zamahivao prema prolaznicima bez da je uopće shvaćao da bezopasno prolazi kroz njihova tijela. Neobrijani starac je kod otvorenog bara preko puta pokušavao podići čaše sa stola ispred gostiju i popiti njihov sadržaj. Kako mu to nije uspijevalo, jer su ruke samo prolazile kroz čaše, prišao bi im iza leđa i prošao kroz njihova tijela do samog grla. Otvorenih usta bi potom čekao da oni popiju gutljaj kako bi i on osjetio ukus pića što je silazilo niz njihova grla. No, bez uspjeha.
Okrenuo sam se prema BB-u: “Je li ti ovo dovoljno?”
Zatreperio je jako: “Pa što je tim ljudima?”
-“Umrli su, napustili su svoja fizička tijela i ne znaju da im se to dogodilo. Sve što se oni sjećaju je njihovo ljudsko fizičko postojanje i pokušavaju se sad nakačiti na to. Oni misle da je to sve što imaju.”
-Ali, bi li im ti mogao dati drukčiji ‘impuls’?
-“Pomognem kad dobijem takav naputak, kad budem ‘usmjeren’ na takav zadatak. Inače, postoje drugi kojima je to jedino zanimanje.”
-“Zanimanje?”
-“To je sve što oni rade, jedina zadaća! Pokušavaju pridobiti pažnju ovakvih ljudi. Bi li želio dobiti uvid kako izgleda primjer ekstremnog poremećaja nagona za preživljavanjem?”
-“Može, samo povedi!”
Znao sam da je potresen, ali morao sam ga povesti ovim putem. Tako sam se htio osigurati da će ga više privlačiti vanjski prstenovi. (Monroe se cijelo vrijeme pribojavao da bi BB možda poželio postati čovjekom i ići stopama svog izgubljenog prijatelja AA, pa ga je s ovom turnejom zapravo cijelo vrijeme odvraćao od takvog nauma – op.prev.)

Postavio sam cilj do “seksualne gomile”. (Ovo je iz prvog dijela knjige u kojoj je Bob naletio na veliku gomilu sklupčanih tijela (naravno, nefizičkih) i pritom osjetio ogromnu seksualnu privlačnost da im se pridruži. Pokušavao je izvući jednu osobu iz gomile, i kad je konačno u tome uspio, ovaj je nesvjesno bulaznio i pod svaku cijenu se htio vratiti natrag. Bob ga je pokušavao dozvati i probuditi, ali nije imao nikakve šanse! Čovjek je samo otpuzao natrag u gomilu i nastavio se valjati u beskonačnom seksualnom činu koji nikad ne završava. Bob je bio užasnut ovim prizorom, pobjegao je glavom bez obzira).
-“Ovi su umrli fizički, ali barem na neki način znaju da se nešto dogodilo, da je drukčije nego inače. Samo su se prepustili svom nagonu i sad se više nisu u stanju izvući odavde.”
-“Ali… uhh … što oni to rade?”
-“Njih ne zanima pravljenje kopija, nego sam čin. To je sve što znaju i što ih zanima. Stalno pokušavaju, ali ne dobivaju zadovoljstvo jer je za to potrebno fizičko tijelo. A oni ga nemaju!”
BB se pokušavao fokusirati na ovaj nelijepi prizor. Onda se odjednom okrenuo: “Hajdemo odavde.”
“Jesi li se sad uvjerio?”
-“Da, da, hajdemo…”

Posegnuo sam prema vani, što dalje odavde. Prolazili smo kroz denzitet nekih sivih nepomičnih bića koji nisu bili “niti ovdje – niti ondje”, jedva svjesni, i kao da nešto čekaju! Ovdje je bilo vrlo malo buke M-pojasa. Usporio sam kako bih se zaustavio u središtu najunutarnijeg prstena. Tu su obitavala bića, vrlo ljudska po izgledu i impulsu. Svaki od njih je bio svjestan i zaključan u nešto što je sličilo na zatvoreni krug koji je uključivao samo njihov osobni identitet.
BB me pogurne: “Zašto si stao? Ovdje je buka još uvijek velika!”
-“Postoji velika razlika! Ovi ljudi znaju da više nisu u fizičkim tijelima, ali ne više od toga! Fokusiraj se na par njih, pa ćeš dobiti ideju na što mislim.”
BB se okrenu prema ženi za koju se činilo da hoda usporeno, a stajala je na jednom mjestu. Izgledala je sredovječno, a suze su joj se slijevale niz lice. Čulo se kako mrmlja: “Žao mi je, žao mi je… mama te nije htjela napustiti bebice draga, ali nisam mogla ništa učiniti…Vratit ću se , vratit…pronaći ću način…”
Pokazao sam mu na muškarca koji je izgledao kao u ranim šezdesetim godinama, hodao je naprijed-natrag brzim koracima, a šakom jedne ruke je udarao u dlan druge: “Prokletstvo, do vraga! Taman kad sam sve posložio kako treba i da ću konačno uživati… prokletstvo! Sad će ona sve potrošiti na odjeću i putovanja po svijetu bez mene! Moram se vratiti, moram…to je moje, sve je to moje…ufff…”
Krenuli smo u pravcu jednog čovjeka srednjih godina koji je sjedio i polako vrtio glavom lijevo desno, zurio praznim pogledom u tlo: “Nikad joj nisam stigao reći da je nisam htio pretući. Bio sam pijan, to je sve. Što ću sad? Što sad da radim? Znao sam da će se to dogoditi, znao sam! Nešto sigurno postoji da mogu učiniti i ispraviti to!”
Mršava mlada djevojka nam je također privukla pažnju. Djelovala je ljutito i mlatarala rukama po zraku: “Sranje! Zar je to to? Zar tako smrt izgleda? Ne vidim nigdje ni Boga ni anđele!! Kakvo je ovo sranje? Ma znala, sam, znala sam!”
Kretali smo se između različitih ljudskih prilika koji su tu obitavali. Jedan sjedokosi muškarac je stajao i promatrao izmaglicu sklopljenih ruku: “Eto, učinio sam sve što sam mogao, ostavio sam im dovoljno novca u banci, kuća je u dobrom stanju, osiguranje će se pobrinuti za hipoteku. Prednje gume na kamionetu sam promijenio. Nadam se da će Ben srediti one ugovore oko ‘Holmes’ pogodbe. Sigurno ću im u firmi nedostajati.”
BB se zanjiše prema meni: “Ovaj čovjek se čvrsto zatvorio, ne možemo nikako doprijeti do njega?”
-“Pokušaj!”
Postavio se direktno ispred njega, bacajući kratke ‘podatke’ (rotes) u njegovo lice. Na svaki takav pokušaj čovjek je odmahivao rukama kao da tjera mušicu ispred lica. Osim toga nije bilo nikakve druge reakcije. BB konačno odustane i pridruži mi se dok sam nastavio putovanje kroz izmaglicu prstena. Odlučio sam da zastanemo na još jednom mjestu. Zaustavio sam se kad je izmaglica bila puno manja. Ispred nas je stajala žena posred nečeg što je izgledalo kao gomila stijena. Odmah je postala svjesna naše prisutnosti i počela vrištati. BB se počeo povlačiti natrag. Žena je krenula na nas i mahala rukama: “Vi! Maknite se od mene, vi crni vragovi! Bila sam grješnica, ali ne više nego svi ostali! Kažem vam! Ne možete me odvesti u pakao, jer ja sam dobra osoba. Gonite se odavde! Idite kod onih kurvi dole u Front ulici!”
Odjednom je stala i kleknula na koljena, pognula glavu na tlo i počela jecati: “Molim vas, nemojte me odvesti u pakao, molim vas! Ja samo želim biti s mojom kćeri, onda je ovdje negdje, bila je jako dobra duša. Nije si mogla pomoći da ne umre prije mene. Znam da nije otišla u pakao, znam sigurno…Molim vas, dopustite mi da je pronađem!”
Učinio sam što sam mogao u tom trenutku:
-Tvoja kći je zaista bila dobra. Ako samo malo ovdje pričekaš i smiriš se, ona će te pronaći. Misli na nju u tišini, sjedni i razmišljaj o njoj, ona će te pronaći, sigurno. Kako je njeno ime?”
Ženino jecanje se smirilo, ali joj se glava i dalje klanjala i čini se da nije bila u stanju jasno rezonirati. Ubrzo mi je došlo ime njene kćeri:
-“Claire će te uskoro pronaći, ne brini”
Žena je podigla glavu, razrogačila oči u čudu, kad sam se okrenuo i zamahnuo BB-ju da nastavimo dalje kroz izmaglicu.
-“Ovu ženu si definitivno prodrmao”, rekao je.
-“Ma, pusti, početnička sreća.”
-“Što je to?”, bio je začuđen.
-Ma ništa, opet neke ljudske gluposti. Hajdemo.”

Ponekad moja “navigacija” nije tako dobra kakva bih ja želio da mi bude. Konačno smo izbili na čistinu, ovdje više nije bilo izmaglice. Da, ovo je bilo mjesto gdje sam namjeravao da stanemo prvo. S desne strane su se čuli šumovi valova prekrasnog plavog oceana dok su klizali niz plažu ili udarali u poneku stijenu. Iznad glave je bilo savršeno vedro nebo bez ijednog oblačka. Ispred nas se nalazila jednostavna drvena koliba, a iza nje, u daljini, planina preplavljena nekom šumom neobične ljepote. To je mogao biti Maine ili California, ali nije. Nije bilo ništa, zapravo.
-“Hej, zašto smo stali?”
-“Ovdje živi Charlie, moj prijatelj. Pokušaj pokupiti ‘podatke’ o ovom mjestu.”
Učinio je to i znao sam sve što mu se sad događa. Sve što sam ja doživljavao o ovom mjestu sad je dobivao i on: prekrasan ocean, pješčanu plažu, kolibu, plavo nebo i planine. Zatreperio je: “Vratili smo se natrag na Zemlju?”
-“Ne, Charlie je ovo napravio.”
-Što? Charlie je ovo sve napravio?”
-“Da, ovo je bilo njegovo omiljeno mjesto na Zemlji, pa je načinio kopiju.”
-Zar on to može?
-“To je kao skup ‘podataka’, nešto slično.”
Vrata kolibe su se otvorila i iz nje je izišao Charlie. Izgledao je kao i obično, niskog rasta, debeljuškast, okruglog lica i na sebi je imao uobičajenu majicu s crtama. Kosa mu je bila tamna i ravna, umjesto plave i kovrčave kakvu je imao u zadnji put. Prišao nam je i rukovao se sa mnom:
-“O Roberte, opet si mi došao u posjetu!”
-“Pozdrav prijatelju! Što ti je s kosom?”
Charlie zatitra: “Imam novu prijateljicu sad. Ona voli da je ravna i tamna, pa sam je promijenio. U kolibi je, želiš je upoznati?”
-“Svratili smo samo na minut, drugi put.”
Pogledao je u BB-ovom smjeru.
-“Netko je s tobom?”
-“Da, prijatelj”
Zurio je intenzivno u tom pravcu: “Ne vidim nikog, samo neke jedva vidljive obrise nečega!”
-“Pozdravi BB-a!”
Charli je izgledao sumnjičavo: “Ne vidim te, ali pozdravljam te BB. Dobrodošao u zemlju čuda!”
BB zatreperi: “Uh…pozdrav i tebi Charlie.”
Na Charlijevom licu pojavi iznenađenje: “Čujem ga, čujem, ali ga ne vidim!”
-“Ja tebe sasvim lijepo vidim”, uzvratio je BB
-“Naučio si ga OOBE (izvantjelesno iskustvo)? Sad imaš i društvo za svoja putovanja.”
-“Paa, ne baš Charile…vidiš…”
-“Moraš ga naučiti malo bolje kako da ‘podesi’, uopće ga ne vidim, samo kao neku distorziju u pustinji. Čuješ li me i dalje BB?”
BB mora da je pokupio Charlijeve ‘podatke’: “Jasno i čisto, Charlie! Nulti nivo, plus, minus 3db.”
Charli je izgledao zadovoljno: “Da to je moja ‘spika’. Bar te čujem, ako ne ništa! Pa sviđa li ti se kako sam uredio ovo mjesto? Malo mi je trebalo vremena dok nisam uspio ugoditi da valovi precizno udaraju u stijene. Roberte, tebi se sviđaju zalasci sunca, gledaj sad ovo!”
Pogledali smo prema oceanu. Svjetloplavo nebo se polagano zatamnilo, a plamenovi žarko crvene, narančaste i žute boje stopile su se na horizontu. Nekoliko uskih oblaka su se pojavili i tako začinili prizor dodatnom ljepotom. Podsjećalo me na Oahu, na Havajima.
-“Kako ti se ovo čini za prvi pokušaj?”, pitao je ozareno.
Objasnio sam BB-u: “Charlie je bio inženjer elektrotehnike u prethodnom životu.”
-“Lijepo je Charlie, odlično si to napravio!”
-“To je ništa u usporedbi s onim što je sve ovdje moguće napraviti!”, zadovoljno je odgovorio. “Koje je tvoje stručno područje BB? Radiš s Robertom?”
BB je djelovao malo uzbunjeno: “Ja sam iz KT-95.”
Sad je Charlie bio zbunjen: “KT-95? To mi je novo. Gdje se nalazi ta tvrtka?”
Odlučio sam objasniti mu bez okolišanja:
-“Charlie, on nije sa Zemlje. On čak nije ni čovjek!”
Bio je preneražen! Ali samo za trenutak.
-“Ma daj, opet ti s tim glupostima!”
Nasmijao sam se: “Ne šalim se, on uopće nije čovjek!”
Okrenuo se prema BB-ju: “Robert mi već godinama puni glavu s ovim ludim pričama o drugim svjetovima, energetskim poljima o kojima nemamo pojma i takve stvari. Mislim, mogao sam se složiti s njim oko inteligentnog života na drugim planetima negdje izvan Sunčevog sustava, ali on uopće ne misli na to! Ljudski oblici, čak i oni koji funkcioniraju kao ja sada – to isto mogu prihvatiti, ali ništa više od toga! Znači i tebe je uvukao u to? Nagovorio te da mu pomogneš i mene uvjeriti?”, nasmijao se. “Čak si se malo u pomakao izvan faze vidnog polja kako bi izgledao maglovito, zar ne?”
Činilo se da se Charlie dobro zabavlja.
BB je zatreperio: “Ne, Charlie, nisam nipoš…”
-“OK, prihvaćam vašu igru”, prekinuo ga je. “Odakle si ono rekao da dolaziš?”
-“KT-95, Charlie. To je posve drukčije mjesto nego ovo.”
-“Naravno, kladim se da jest!
Prekinuo sam ih: “Charlie moramo ići, hvala ti na gostoprimstvu, svidio mi se zalazak sunca.”
Nije su bunio. Rukovali smo se. Smiješio se zadovoljno. Pogledao je u pravcu BB-a: “Svrati koji put ovdje, možeš i sam, ne moraš čekati Roberta da te dovede.”
BB je bio iznenađen: “Ne moram?”
-“Dođi kad god poželiš. Slijedeći put se ne moraš skrivati, podesi se da te mogu jasno vidjeti”.
-“Usput”, uskočio sam, “kad sam već tu, jesi li već odlučio što ćeš biti u slijedećem životu?”
-“Još nisam, ne žuri mi se”, nije skidao smješka s lica.
-“Odlično! Odaberi dobro!”
-“To sigurno!”

Poletjeli smo “gore” i vrlo brzo smo se našli opet u izmaglici. Odmah sam vidio da smo prošli nultu točku prstenja. Od sad pa nadalje, promjene će biti puno veće. Pitao sam se gdje da zastanemo ovaj put? BB je bio čvrsto uz mene i znao sam da se pokušavao prilagoditi svemu što je maloprije doživio. Charlie ga je definitivno impresionirao. To je bilo još jedno ljudsko biće, iako trenutno bez fizičkog tijela, s kojim se mogao lako povezati. Nakon sveg ono meteža u nižim prstenovima, pojavio se Charlie koji se činio posve normalnim, koji je znao što radi, a imao je i smisao za humor! Samo jedna mala smetnja: Charlie nije prihvaćao ideju o BB-evom porijeklu!

Odlučio sam da smo već dovoljno duboko u vanjskom prstenu, pa sam onako bez posebne namjere zaustavio naše putovanje. Izmaglica je bila nešto manja, vidjele su se zgrade, kao neke kuće, svaka na pristojnoj udaljenosti od druge i posebna u izgledu. Veći dio njih je izgledao od kamena, neke su imale kupole, zvonike i tornjeve različitih oblika. Krenuli smo prema najbližoj kući. Uto se pojavila žena iz ulaznih vrata te kuće i krenula prema vanjskim stepenicama na gornji kat. Učinivši nekoliko stepenica, ugledala je nas dvojicu i stala kao ukopana. U njenim očima nije bilo straha, samo nesigurnosti.
-“Mi ne grizemo”, rekao sam onako u šali.
-“Nisam ni mislila”, odmah je rekla. “Pokušavam se odlučiti gdje da vas smjestim, u koju grupu. Ovdje imamo jako puno zajedničkih odbora. Ne činite mi se kao novopridošlice?”
Nasmijao sam se: “Mi smo samo u kratkoj posjeti.”
-“Naš župnik kaže da ne postoji tako nešto kao što je prolaznik na ovom mjestu. Vi nas ne biste mogli pronaći da nemate našu vjeru. Zaista je u redu biti novopridošlica! Odvest ću vas do Thelme, ona je u odboru za novopridošlice.”
Nastavio sam se smješkati: “Neće trebati, hvala, samo smo u prolazu.”
Izgledala je začuđeno: “Stalno govorite ‘mi’. Da li mislite da ste više od jedne osobe? Mi imamo posebnu razrednu nastavu za osobe sa višestrukom osobnošću, vodi je dr. Frankel.”
BB uskoči: “Zašto me ona ne može vidjeti RAM? Charlie je mogao?”
Žena se nasmiješila: “Što ste upravo rekli? Zovete se Percy RAM Charles?”
-“Ne baš”, odgovorio sam.
Ovo je bilo zanimljivo: žena je miješala moje ‘podatke’ sa BB-jevima kako bi složila svoj koncept o meni.
-“Zar nije prekrasno znati, mislim zaista znati da život može trajati vječno?”, raširila je ruke po stranama uzbuđeno. “Sjećam se vrlo dobro kako sam se osjećala kad sam umrla i bila dovedena ovdje. Imala sam mnogo sumnji i zato razumijem kako se vi sad osjećate. Nedjeljne mise služe samo za tu svrhu, da vas vrate u vjeru. Ne brinite, zaista! Samo je vrlo neobično da ste ovdje stigli samostalno!”
Morao sam je ovo pitati zbog BB-ja koji je bio sad jako fokusiran na ono što se događa: “Znači, ovo nije raj, onda? Ovo nije mjesto gdje je Bog?”
Nasmiješila se dobroćudno: “Upravo to sam i ja pitala kad sam došla! Ali nemojte biti razočarani! Mi smo na samim vratima raja. Naš župnik dr. Fortune drži propovijedi svake nedjelje. Moram priznati da su njegove prilično drukčije od onih koje je velečasni Wilson nekad držao još dok sam bila na Zemlji u fizičkom tijelu, u Lexingtonu!”
-“Hoćete li se vratiti dolje?”
Namrgodila se: “Mislite na fizički život? Ne znam. Dr. Fortune drži mise na tu temu. Kaže da, ako odete odavde, ili ćete završiti natrag u fizički svijet ili ćete otići negdje drugo.”
“Jesi li vidio to RAM?”, uskoči BB, “taj Fortune ‘uvojak’ je za sebe pronašao solidnu priču (‘percept’)?”
-“Da, tako izgleda”, odgovorio sam.
Žena je zurila u mene.
“Mumljate vi svoje, zar ne? Ali da mislim da je percepcija dr. Fortuna solidna. Ali, on je muškarac, a ne žena.”
Nastavio sam je ispitivati: “Znači, ljudi ipak odlaze odavde?”
-“O da! Svake nedjelje izgubimo par članova zajednice. Dr. Fortune kaže da je to u redu.”
-“Što se dogodi s njima, da li vam je poznato?”
-“Oni nakon mise prije svih ostalih izađu na glavna vrata. Nakon toga ih više nikad ne vidimo. Dok mi ostali dođemo do vrata, oni već nestanu!”
-“Da li konačno odu u raj?”
Bila je otvorena i iskrena: “Mnogi iz naše zajednice misle da jesu. Dr. Fortune je podvojen oko toga. Na završetku svake mise on izdaje poziv, slično kao što je to velečasni Wilson to radio u fizičkom svijetu. Ti ljudi se ustanu, prošetaju do oltara i onda im on nešto kaže što mi ostali ne možemo čudi. Zatim mi pjevamo himnu, a oni potom izađu vani kroz glavna vrata.”
Insistirao sam: “Što vi osobno mislite da se tada događa? Gdje oni odlaze?”
Bila je neodlučna: “Ne znam. Stvari su ovdje posve drukčije nego što sam očekivala da će biti. Ali naučila sam puno! Samo još nisam posložila sve kockice…” Nasmijala se: “Ali vi stalno postavljate pitanja! Ono što vam treba je odbor za novopridošle, odvest ću vas do… Ali kuda idete?”
-“Mi…ovaj…moramo sad ići”. Dok smo se kretali prema gore, viknuo sam joj: “Vidimo se u raju … nadam se.”
Stajala je i promatrala nas u čudu dok smo odlazili. Pitao sam se da li će prijaviti ostalima našu posjet. Pokušavao sam osmisliti našu posljednju stanicu za ovu lekciju o tome kako je to biti čovjekom.
-“Hej RAM, idemo li sad u raj”, pitao me BB.
-“Ne, ne znam bi li i mogli sve i kad bi htjeli!”
-“Pa što kažeš da odemo kod drugih ljudi s kojima i ja mogu komunicirati i razmijeniti podatke? Ovo je trebala biti lekcija za mene, a ja samo šutim, ako razumiješ što mislim! Vratimo se kod Charlija!”
Nisam mu odgovorio jer sam upravo dobio impuls kamo dalje i žurno krenuo tamo. Bio sam zadovoljan s ovom idejom o tome gdje će biti naša zadnja stanica. Odveo sam nas do samog ruba najudaljenijeg prstena gdje je izmaglica bila vrlo slaba. To područje je nekako svijetlilo dok smo mu prilazili, a kad smo ušli u njega, sjaj se prebacio na pojedinačne jedinke koje su živjele ovdje. Ovo su bili učitelji, pomagači, takozvani vodiči unutarnjih prstena – svi oni su bili na toj privremenoj, ali vrlo posvećenoj dužnosti. Dobio sam jedan poseban impuls i krenuo sam prema njemu, a BB me pratio. Uskoro smo se zaustavili. Jedna “figura” se izdvojila od ostalih i prišla nam. Imala je samo blagi ljudski obris i nježno je svjetlila.
-“Bille, evo poslušao sam tvoj savjet! Stigli smo vam u posjetu!”
Figura zasja nekako veselim svjetlom:
-Očekivali smo te Bobe! A evo i tvog prijatelja iz KT-95! Dobrodošao BB!”
BB zatreperi: “Uhh…pozdrav!”
Uopće me nije iznenađivalo da je Bill bio svjestan BB-jeve prisutnosti, kao i cijelog niza događaja kroz koje smo ja i on netom prošli. Čak sam imao osjećaj da je cijelo ovo naše putovanje, pa i sva moja prethodna koja sam imao u prošlosti, bilo planirano od početka.
-“Ti si čovjek kao i RAM?”, pitao je BB.
-“Ja imam cijelu strukturu ljudskog ‘sjećanja’ i ‘podataka’, prošao sam kroz sve to. Ali u ovom trenutku nemam fizičko tijelo kao što ga Bob ima.”
-“Želiš da ti bacim malo ‘podataka’ o sebi? Sve o meni, tko sam i odakle dolazim?”
-“Nema potrebe. Imam sve što mi o tebi treba, i o AA, pa i o KT-95! Ali bih volio da mi prebaciš ‘podatke’ o tome kako si proživio svoje iskustvo s ljudima u ovoj lekciji.”
-“OK, siguran si da to želiš?”
-“Samo prebaci!”
-“O da, pa to je samo gomila igara unutar drugih igara, s nekim pravilima, preko drugih pravila koja su se toliko izmiješala i pobrkala da nitko više ne razumije koju igru igra. Onda se oni toliko angažiraju igrajući te puste igre, da konačno zaborave kako je to ipak sve samo jedna velika igra, sve to skupa! Zaboravili su čak i zašto je igraju i kako su uopće započeli s njom!”
-“Dobro si to opisao BB!”
-“Ali mi se čini da nedostaju neki dijelovi u svemu tome! A igra nije igra ako toga nema!”
-“Da? Reci na što misliš!”
-“Kako oni skupljaju punte? Tko ih uopće skuplja?”
-“Dobra pitanja!”
-BB zavibrira: “Gdje je tu uopće zabava? Zašto igrati igre ako se ne zabavljaš u njima? Svi ti ljudi tamo… Nisam dobio ni jedan jedini ‘impuls’ nekog od njih da se zabavlja!”
-“Neki se povremeno i zabavljaju, a vrlo rijetki cijelo vrijeme, a takve je teško pronaći.”
-“Ima još jedna stvar, a to baš ono gadno zvuči unutar buke ‘M-pojasa’… ona užasna škripa! RAM to zove emocijama. Nikako ne mogu to razumjeti, nemam ni malo ‘podataka’ o tome! On kaže da bi trebao biti čovjek da bi to razumio.”
-“Da, tu sam te čekao… Emocije su PUNTI…to su bodovi igre!”
BB zavibrira. Čekao sam da Bill nastavi i mene je zanimalo.
-“Emocije su te što čine igru da se doima tako divljom, ali to uistinu jest samo igra! Jedna jedina unutar koje se sve ostale odvijaju! Velika igra je u kontroli i razvoju emocionalne energije sve do njenog najfunkcionalnijeg i najdjelotvornijeg stanja – a to je ono što se kod ljudi neodređeno smatra kao Ljubav. To traje sve dok ne “diplomiramo”. Što više bodova skupimo, zabava postaje veća. Većina nas ovdje – tu gdje smo sad – ulaže energiju da pomognemo drugim ljudima kako god možemo da poboljšaju svoje “bodovno stanje”, da se konačno počnu više zabavljati!”
BB se zatvorio. Nakon kraćeg vremena počeo se ponovno otvarati:
-“Uhhh…Bill?”
-“Da BB?”
-Ali ja uopće ne dobivam nikakve ‘impulse’ te emocionalne energije i te…Ljubavi. Ništa, ama baš ništa!”
Bill lagano zatitra svoje svjetlo: “Naravno da dobivaš!”
-“Dobivam?”
-Razmisli malo: zašto si sad ovdje? Čemu sva ta peripetija i putovanje iz svog doma u KT-95 u ova područja? Zašto si se uporno vraćao? Zašto si se odlučio proći ovu lekciju s Bobom? Zašto nisi samo otišao kući u KT-95 i nastavio sa svojim igrama tamo?
BB se sad ponovno potpuno zatvorio, kao da kontemplira o sve što je čuo. Od njega više nije ništa dolazilo nikakva vibracija niti isijavanje, ništa nisam osjećao. Bill mu se lagano približi kao da ga pokušava potapšati podrškom, ali BB nije reagirao. Nikad nisam vidio ovako nešto kod nefizičkih bića, osim kod onih u vanjskim prstenovima, koji su bili jednostavno skamenjeni nakon fizičke smrti! Sad je na mene bio red da zavibriram.
Bill se okrenuo prema meni: “Pođi ti sad natrag. Mi ćemo se pobrinuti za njega.”
-“Hoće li on biti u redu?”, pitao sam zabrinuto.
-On sada upija veliku količinu sjećanja i ‘impulsa’. Činjenica da nikad nije bio čovjekom sve to skupa čini puno težim iskustvom. Ali bit će on u redu, ne brini.”
Počeo sam osjećati žaljenje da ga možda ipak nisam trebao povesti na ovaj put, ali je Bill uskočio:
-“Bobe, ja sam bio taj koji ga je usmjerio na tebe, ne brini zbog toga! Sve to ima svoje zašto! On je sad u onom stanju koje mi nazivamo šokom. Kreni sad, tvoja energija slabi. Mi ćemo se pobrinuti za njega, oporavit će se on bez problema!”

Okrenuo sam se nevoljko i zaronio prema dolje, prateći impuls svog fizičkog tijela. Smirio sam se znajući da je BB u dobrim rukama.
U fizičko tijelo sam ušao bez problema. Sve je bilo savršeno, mir u spavaćoj sobi je bio uobičajen. Imao sam još vremena do jutra, pa sam se okrenuo i zaspao.