Kad letimo u snovima, sjećanja nas tjeraju da plivamo ili mlataramo rukama kao da su ona krila. No, nakon nekog vremena, iskustvo tog trenutka, ako mu se predamo s povjerenjem, nauči nas da otpustimo ta sjećanja i preuzmemo neki drugi oblik koji je slobodniji letač. Ako ustrajemo u namjeri još veće slobode, uskoro će letjeti samo Svjetlo, a prostor našeg leta je Beskonačnost.

Isto je i u svakodnevnom životu: hodamo sa sjećanjima na leđima, velik je to ruksak, ogroman! Ali, ako odlučimo otpustiti, hod će biti laganiji, a korak poput onog od geparda. Uskoro, ako budemo odlučni i zaista privrženi svojoj misiji da budemo slobodni, kretati će se svijet, a mi ćemo u njegovoj sjeni biti svugdje u isto vrijeme, Slobodni i savršeni.