Sjetimo se da su problemi (patnja) zapravo onaj “silom” dio u poslovici “ako nećemo milom, onda ćemo silom”. Pretjerani fokus na problem nije namjera za zdravljem, nego namjera za bolešću. Dakle, ako smo bolesni, onda nije pametno bolest svakodnevno potvrđivati fokusiranjem na nju, jer joj time svojom pažnjom dajemo energiju. Ho’oponopono (kao i bilo koja druga praksa) ima svoj energetski prag na koji ćemo prije ili poslije naići. Taj prag predstavlja neku vrstu zasićenja oko brige nad problemima. Što to znači?
Prag se prelazi kada inicijativu života preuzme povjerenje u veću sliku, a to je ono “kako je najbolje za mene”. Energetski prag je onaj u kojem počinje otpuštanje pretjeranog fokusa na problem, jer smo prevladali samosažaljenje i preuzeli odgovornost. To znači da smo pustili malu količinu Ljubavi u posudu svakodnevne svijesti i osjećamo njezinu snagu. To je ono kada vam je puna kapa svega, pa izađete vani na sunce, a niste otišli na posao, nije skuhan ručak, roba nije izglačana, kuća nije očišćena, na majici vam je neka mrlja koja se vidi, a ni cipele nisu baš posve čiste. U domaćoj, kućnoj psihologiji se to zove “naprosto pukla”, ali u stvari, osoba je postala slobodna. Prešla je prag.
Međutim, kako ga je prešla? Silom. Mi se time ne bismo trebali baviti, nego se radije bavimo onime “milom”, a to je Ljubav. Jer smo u “sili” već odavna!
Ne fokusirati se na bol i patnju, kad su prisutni, nije baš lako, ali svejedno, bilo je vrijeme kada nismo bili fokusirani na njih, živjeli smo bezbrižno. Ta bezbrižnost je u sjećanju, ona je u našoj auri, čeka da je aktiviramo. Zato se masovno pozivamo na djecu i govorimo kako učimo od njih jer su ona slobodna. Prava je istina da u njima vidimo sebe, svoja sjećanja i znanje o tome kako je to biti bezbrižan i zapravo – čeznemo za tim. Naš posao je prestati gledati “tamo” i preuzeti odgovornost za naše djetinjstvo sada i ovdje.
🌸🌸🌸