Kako odlučujemo o tome što je najbolje za nas u životu?

Je li najbolje za mene da vozim Mercedesa ili “Fiću”? Da mi je partnerica 90-60-90, a šef mirna bubica? Je li to zaista najbolje za mene?

Mi nemamo drugog načina nego stvoriti slike onoga što je najbolje za nas iz sjećanja, iz uzoraka i modela koji su nam se pojavljivali i prezentirali u životu kao ideal. Tako će pripadniku nekog plemena u Mongoliji možda najbolji biti neki prekrasni konj, bankaru s Wall streeta najnoviji Bentley, a nekom vlasniku harema baš treba ta sedma idealna žena .

Zapravo, zajedničko svim ovim “nužnim” potrebama je ideal sreće, zadovoljnog života sada i ovdje. Pa onda svi mi vadimo iz vreće poklona sa zadanog spiska baš ono što nam odaje dojam istinske sreće. I dok odmotavamo poklon, pogledi su nam već ponovno na vreći s mislima što sve još tamo ima savršenoga za nas.

Činjenica je da u prosjeku svi želimo partnera koji neće uzburkavati životnu površinu. Želimo vječnu bonacu, zamišljeni ideal mirna mora i beskrajne lijenosti. A Porcheom ćemo se prebaciti do vikendice . Ipak, čak i kada to dobijemo, opet crv sumnje počne nagrizati, pa nesvjesno razvali sve te igračke, i začas smo u problemima, nezadovoljni i ljuti.

Problem je što sve te stvari gradimo iz životnih energetskih resursa, pa smo u stalnom minusu, premda se čini da imamo sve u životu. Ulažemo beskrajne napore da bismo ostvarili svoje želje, igramo komplicirane igre, a usput stalno trošimo svoju vitalnu energiju koja je namijenjena življenju, tjelesnom ustrojstvu i stanju općeg dobra.

To je kao da potrošimo sav benzin u rezervoaru, pa auto ne može ići. Ali, benzin uvijek mora biti u rezervoaru, jer nam je to pogonsko gorivo za tijelo i općenito stanje! Međutim, mi to sve raskalašeno trošimo, energija se iscrpljuje kroz zabrinutost, žudnju, samovažnost i osjećaje patnje ukoliko se želja ne ostvari.

Izvor energije za sreću mora biti na drugom mjestu, a to je osviještena Ljubav koju mi samo kanaliziramo kroz sebe. Sreća dolazi iz onog nevidljivog, umu nedokučivog, a providna je kroz zahvalnost i prihvaćanje. Biti sretan sada i ovdje stvar je svijesti da imam sve što mi baš sada treba i odatle krećem dalje.

Ako sada vozim “Fiću”, možda ću kasnije letjeti? Ako vozim Mercedesa, možda ću zaglaviti u njemu, htjeti Porchea, Ferrarija i misliti da je to let? Zašto ne znamo odgovore na ova pitanja? Ne znamo ni zašto Mongolac žudi za brzim konjem, kada može kupiti Jeep-a! Za čim haremovac traga u onih 7 žena? Oni samo slijepo prate uzorke svojih tradicija i nastoje ih održati, i silom ako treba. To isto radimo i mi, živimo gladnog pogleda usmjerenog prema još. Glad je zato što nemamo energije, premda živimo na Izvoru. Rasipno je svakodnevno trošimo, a prazninu nadoknađujemo izvanjskim šarenilom.

Buđenje iz tog transa vanjske sreće je u otpuštanju. Valja nam razumjeti jednom za svagda da se Ljubav neprestano događa u našim životima, poput nuklearnih reakcija u središtu Sunca. To je jedina konstanta univerzuma. Ono što mi trebamo učiniti je dopustiti svojoj prirodnoj Ljubavi da se manifestira po svojoj inerciji započetoj nekada davno u stvaranju, i koja se neprestano kreće prema svom prapočetku.

Otpuštanje i dopuštanje su procesi unutarnje sreće sada i ovdje koji se odvijaju po segmentima i kroz pažnju. Ako pažljivo promatramo sebe i svijet “koji nam se događa” onda ćemo u skladu s tim i djelovati. Znanje koje steknemo u malim uvidima u to što nas iscrpljuje, a što obogaćuje koristimo kao temelj za napredovanje.

Otpuštamo iscrpljivanje, a dopuštamo osnaživanje. Svi mi svršeno znamo što nam čini jedno, a što drugo, znamo njihove uzroke. No, majstori smo izbjegavanja odgovornosti za jedno i drugo, a prebacivanja u nešto treće. Zapravo, promatranje je najlakša stvar na svijetu i zaista, ali zaista, pravo majstorstvo i izazov je djelovati u skladu s naučenim!

Dakle, najbolje za mene je da nemam pojma. Letim sada, a Mercedes ako dođe.