Postoji li Ljubav u svijetu gdje nema ljudi? Recimo na Antarktiku, ima li tamo Ljubavi? Može li to, primjerice, biti odnos između snježne pahuljice i vjetra? Pahuljica plovi njime, prepušta se strujanju i u potpunosti je predana svojoj pripadnosti tom zraku. Pahuljica je vjetar, a vjetar je pahuljica – oni su jedno upravo zbog toga što je taj komad ledenog kristala, baš kao i vjetar – potpun. Oni nemaju nikakvih otpora prema sebi, niti prema drugom, ne pokušavaju shvatiti kuda tko ide, gdje ga vjetar nosi, odakle je ova došla, ni zašto…

Neosobna Ljubav je kao ta igra pahuljice i vjetra, ona je odnos između to dvoje, njihova bezuvjetna prepuštenost, strastveni ples, apsorpcija jednog u drugog, ona je sve to! Bez obzira koliko je elemenata uključeno, oni su uvijek jedan, jer su integrirani u druge do sebe i ne bave se  njima. Kad se u njih uplete promatrač – mi –  koji pokušavamo pojasniti Ljubav poetičnošću odnosa dvaju ili više entiteta – onda je to osobna Ljubav, jer nama uvijek trebaju najmanje dobro razdvojena dva!

Neosobna Ljubav je ona koja je iz sadašnjeg trenutka. To je kao da se Veliki prasak stalno odvija, u svakom trenutku vremena, u svakoj milisekundi, iznova i iznova. Uvijek ispočetka stvarnost eksplodira i samu sebe iznova kreira. Neosobna stvarnost i Ljubav u njoj je u stalnom izričaju sebe same i stoga, apsolutno neuhvatljiva.  Ona jednostavno Jest! I što god mi o njoj rekli, ona je uvijek ispred nas, jer je već sebe stvorila. Samim tim ne može se iskazati, niti opisati. Sve osobno nestane u njoj, promatrač se izgubi u tom voljenju, raspadne se kao kapljica kiše u moru koje je  objektivna Ljubav.

Ako prihvatimo sebe kao dijela sna kojeg Božanstvo sanja, onda smo duboko već uronjeni u neosobnu Ljubav, onu od Stvoritelja, jer zaista odatle ne možemo pobjeći. I zapravo, jedini bijeg je samo naša interpretacija koja na silu žudi formi, traži smisao postojanja u prepoznavanju svoje Ljubavi u nečemu izvan nje.