“Ja neznam vise sto….otkad hopsam a neznam ni otkad,6mj,manje,vise…neznam…stvari krenu na bolje u jednom trenu al onda hrpa nevolja,problema al ne malih vec zdravstvenih i to moje kceri,zbilja opasnih po njen iovako tezak zivot a ja ludim, pucam po savu vise ma neka mi netko kaze STO CU??? JA CU POLUDIT”

Znaš, najveći izazov za nas je u tome što ne znamo što se događa dok se događa. Tek kad se završi, onda dobijemo neku sliku, pa (eventualno) spoznamo zašto se to bilo pojavilo. U međuvremenu nam treba povjerenje. Mrvica povjerenja je dovoljno! Kad sjednemo u auto i krenemo na put, može se dogoditi milijun problema, negativnih stvari i drama, ali ipak mi to činimo s povjerenjem. No, kad nam na cesti pukne guma ili se auto pokvari, moramo uložiti isto to povjerenje koje smo imali na početku puta. Jednako tako, kad stvaramo svoju djecu, gradimo karijeru, dom, što god – idemo s povjerenjem da ćemo to izvesti kako treba i s veseljem se upuštamo u te misije. Ipak, to isto povjerenje lako padne kad dođu problemi!

Pa kako to?

Povjerenje je za mene kao mrvice kruha koje ostavljamo u nepoznatoj i tamnoj šumi da bi se mogli tim putem vratiti natrag. I premda znamo će ih ptice pojesti, ipak i dalje ostavljamo te mrvice kruha i idemo naprijed. To je život: koračamo njime s zebnjom i strahom, ali opet koračamo jer nas nešto vuče ili gura da kroz sve to prođemo. Uostalom, što bi uopće drugo mogli i činiti? Što? Ho’oponopono ti može pomoći da prođeš kroz patnju, kroz svjedočanstvo bolesti svoje kćeri. To je zaista lijepa praksa, vrlo jednostavna, a opet bogata vrlinama poput odlučnosti i unutarnje snage da se nosimo s velikim izazovima. Ali nije dobro da je mjerimo s količinom problema i stavljamo na drugi kraj vage kao ravnotežu. Ne smijemo uvjetovati funkcionalnost te prakse s količinom problema koji nam se pojavljuju, jer tada ne otpuštamo njihove prauzroke u sjećanjima, nego radije očekujemo i okrivljujemo.

Zapravo, ovdje imaš dva izbora: ili ćeš upasti u još veću patnju, depresiju i očaj, ili ćeš pokušati nešto drugo, a to je svjesno, s Ljubavlju proći kroz sve. Strah neće nestati, on će biti uvijek prisutan, može samo promijeniti svoju masku. Ali bez obzira na strah, uvijek moramo imati svjesnost o povjerenju. Lijepo je Wayne Dyer rekao: “Mi se ne bavimo s djetetom dok je u stomaku, ne možemo tu ništa učiniti! Sve je to prepušteno nekoj sili koja zna što radi, sve uvjete je stvorila da nastane život i raste u ženi sam po sebi i mi joj bezgranično vjerujemo.”
To je povjerenje. Kasnije, kad se dijete rodi, onda roditelji preuzimaju, a povjerenje odlazi na neku drugu, osobniju skalu. No, ono je i dalje tu i postaje naša odgovornost!

Ho’oponopono je tu da nam održava svjesnost o povjerenju, da nas podsjeća na tu grandioznu silu, nevidljivu, vrlo apstraktnu, a opet izuzetno moćnu! To je neka vrsta ugovora s Božanstvom na kojeg stalno treba stavljati pečate, a to su onda ti “Volim te”, “Hvala ti”. Nije to zbog Božanstva, nego zbog nas, našeg uma koji ničemu ne vjeruje, ništa ne poštuje, niti prihvaća ako nema garancija da je blago na kraju ulice. No, ako preuzmemo odgovornost i kažemo “Volim te”, blago je već tu – ono je u povjerenju da je ovo iskustvo kojeg upravo sad imamo baš to i jedina mu je svrha pomoći nam da otpustimo, da putujemo s mirom i Ljubavlju. A to je najveće moguće blago, zar ne?

Čišćenje nema alternative. Sve drugo je još veća patnja, poslije koje nas opet čeka to isto čišćenje, istih situacija x 10. Kaže se da nemamo pojma što se događa. Zaista, kad palimo auto, nemamo pojma da je crijevo vode za hlađenje motora već napuklo. Nemamo pojma ni da je, dok stojimo na cesti očajni i čekamo pomoć, možda baš to zakašnjenje ili iskustvo bilo kritično za nešto drugo, možda još gore! Zaista, ne znamo ništa, veze nemamo o ničemu, a opet živimo, radimo čuda, letimo u svemir i cijepamo atome. Pa kako to? Zato jer imamo povjerenje da smo to u stanju i naša je misija održavati tu silu, voljom Ljubavi razgrtati magle i sjećanja ispred nje. Ne treba nam mačeta, dosta je “Volim te”!