Može li Ljubav postojati kao objektivna pojava? Znači, Univerzum ispunjen s Ljubavlju, a da nema onog tko je promatra?

Ako primjerice, gledamo u neku fotografiju svemira što ju je snimio Hubble teleskop i na njoj se vidi prekrasan prizor ispunjen maglicama, galaksijama, mnoštvom zvijezda, ona će nas zadiviti, i ako smo osvijestili Ljubav prema sebi, reći ćemo da je ta fotografija čisti primjer kreacije Ljubavi u Univerzumu. Ipak, unutar te fotografije postoji nevidljivi svijet uništenih planeta u sudarima s meteoritima, strašnih razaranja pri nastanku supernova, cijelih galaksija proždranih crnim rupama i tko zna što još sve ne. Možda su pri tim katastrofama stradale i cijele civilizacije, milijarde ili bilijuni raznoraznih bića!

Možemo jednako tako promatrati i fotografiju predivne livade s cvijećem, drvećem, leptirima i pticama, ili pak neku divnu plažu negdje na tropima. U svakoj od tih prizora odvija se neprimjetna drama, cijeli svijet proždrljivaca vreba u njemu i nema vam spasa ako ste im na putu. Mogu li te nevidljive drame razoriti Ljubav u toj slici u očima promatrača? Netko će vidjeti divne svjetove spokoja i mira, a netko drugi predatorski svijet, grabežljivu stvarnost koja samo proždire i žudi za tuđom energijom. Mogli bi reći da, što se u perspektivi ide k širem spektru prema Božanstvu, to je Ljubav objektivnija. Ipak, što se ide ka užem, sve se čini agresivnijim.

Ako zamislimo svoju pojavnost, sve ono što percipiramo kao “Ja” – da je Univerzum u malom, onda će svaka stanica u nama biti grubo okruženje u kojemu se umire ili živi, a bakterije i virusi su predatori koji samo grabe naše tkivo, uzimaju nam  energiju. Ipak, povećamo li fokus leća mikroskopa, postajemo svjesniji savršenog ustrojstva našeg tijela, njegovog besprijekornog i inteligentnog dizajna koji je jako kompleksan i sveobuhvatan. Međutim, još uvijek smo na “gruboj” razini materijalne organizacije koja je svoj početak imala u nevidljivoj energiji namjere. Da bismo naučili o tom nevidljivom prapočetku, moramo odbaciti mikroskop i sebe promatrati na način energije nekim drugim čulima percepcije.

Kad primijetimo svoje energetsko ustrojstvo, golemu organizaciju svjetlećih vlakana koji okružuju i najmanji dio našeg organizma, onda ta realnost samog sebe postaje objektivnija. Kad više nema prepoznatljivosti ni forme, Ljubav je sve izglednija, jednako kao i njezinn Izvor. Ljubav tada postaje nešto posve izvan emocije – ona je tišina u stvaranju. Ona je ono što u Ho’oponoponu zovu Nula – bezoblična i nepristrana, a opet, sve informacije su u njoj sadržane. Ono što narušava savršeni sklad je ništa drugo do interpretacija promatrača, odnosno vrlo jaki, beskrajno jaki “zoom” smanjivanja na mikroskopu svijesti.