Jeste li kad primijetili neke situacije u kojima ste nešto napravili i to je donijelo neki povoljan rezultat? Recimo, poželjeli ste nešto, intervenirali (napravili neki ritual, privlačili, izgovarali molitve, namjeravali, i sl.) i dogodilo se baš onako kako ste poželjeli! Ipak, sutradan ste sve ponovili isto, ali je rezultat izostao.

Zašto je tomu tako?

Može se reći da je saboterski dio u nama skužio naš put i odmah postavio barijeru, poklopio je naše namjere da ne mogu ići tom rutom, da tako kažemo. Dogodilo se da su se u cijelu priču uplela očekivanja. Očekivali smo mi i na samom početku, naravno, jer svi gledamo navečer izvlačenje brojeva na lutriji . Ali, postoji razlika u tom prvom, nazovimo, nevinom očekivanju i ovih proračunatih koji slijede iza. Čini se kao da smo iznenadili sabotera pa je bio nespreman i naša prva namjera se provukla kroz njegove oči i uši . To vam je ono kad dobitnici velikih zgoditaka kažu da su igrali samo jednom, a mi to zovemo početničkom srećom.

Očekivanja su zapravo predatorski aspekt našeg sebstva. Ona nam uzimaju stvaralačku i spontanu kreativnu energiju i njome hrane sabotera.

Kod očekivanja smo ubili kreaciju svojom umnom tvorevinom koja je uložila veliku količinu naše energije u projekciju željenog ishoda. Dakle, kada smo u umu iscenirali kako će se odvijati razgovor za posao, što će nas ovaj sve pitati, a mi odgovoriti, dopustili smo strahu da stvara za nas.

Očekivanja su direktne upute potkopaču naših ciljeva. Mi možemo složiti puzzle na nekoliko načina, zapravo svaki od njih je početak kreacije i potencijal da sam sebe manifestira u zadivljujuću sliku. Na žalost, um zamišlja i očekuje samo jednu varijantu, a ona nije naša. To je instalirana svijest sjećanja i podataka svih ljudi koji su živjeli na planeti Zemlji. Um propušta one najlošije jer mu strah drži svijeću.

Mi se svi divimo Tesli, kako je (navodno) u mislima mogao posložiti cijeli eksperiment, uključiti ga i provjeriti hoće li raditi. Je li Tesla zamišljao ishod ili ga je znao? Je li imao očekivanja ili je bio nepokolebljivo siguran? Odakle mu samopouzdanje?

Prije nekog vremena sam na svom Facebook profilu napisao tekst koji me inspirirao iz stvarnog događaja, a govori o obožavanju boga Tamana:

Je li znate zašto nikada nemamo dovoljno novca? Zato jer štujemo boga Tamana. Taman za kavu, taman za struju, taman za cipele. 😀 Bog Taman je jako nezgodan, škrt i pazi na svaku sitnicu. Tako, bez obzira jeste li bogati ili siromašni, taman ćete imati za torbicu od 100 eura ili za onu od 2000 eura. Zato treba štovati boga Viška. Znači, bog Viška će nas opskrbiti sa svoticom iza boga Tamana. Ali treba biti principijelan! Ako je torbica taman 200 eura, onda nije dobro pogledom tražiti onu od 280, ako nas je bog Viška počastio s tih ekstra 80! To je to, cijela tajna novca. 

Dakle, bog Taman uopće nije bezazlena figura! To je prodorni manifestator najdubljih sjećanja i strahova, a sluga mu je saboter. Očekivanja su peteljka preko koje se ovi hrane. Ako prekinete dotok hrane (energije) u taj sustav, vi dopuštate kreaciji da odaberete najbolji put za vas.

Zato je najbolji put povjerenja, odnosno perspektiva šire slike. Mi ne znamo što je najbolje za nas, velika svota na lotu može biti i prokletstvo, a čaj od koprive blagoslov jer je spriječio gomilanje stanica raka za koji nismo ni imali pojma da se počeo pojavljivati. Obilje i blagoslov su u dopuštanju samima sebi da prihvatimo svaki poklon i događaj s mirom i zahvalnošću, pa možemo reći: “Dopuštam obilje u svoj život, ne znam kako će doći ni kako će izgledati, ali izražavam duboku zahvalnost sad odmah!”

Caka je osvijestiti da je najveće obilje u nama, a sve ostalo je zapravo sitniš. Bog Taman je program, to je energetska skulptura koju nesvjesno štujemo i dajemo joj moć da skalira našu sreću uzimanjem/davanjem. No, ako se nešto može dobiti ili izgubiti, onda smo zaglavili u ropstvo. To je kao da zurimo u plamen šibice i očekujemo da nas ugrije, pa kad se ugasi onda je tuga, a istovremeno nam Sunce “tuče” u leđa.