Nas ne bi trebalo zanimati kako problemi izgledaju, što su, odakle su, koji su uzroci, pa čak ni kako se zovu! Jer nas ne zanima kako se zove kad nam je lijepo, niti odakle dolazi, nego smo duboko integrirani u to iskustvo opuštenosti. Provjerite samo osjećaj u svom stomaku, on vam je vrhunski senzor, je li vam divota ili je panika?

Rješavanje problema nije cilj, nego posljedica. Ako nema stijene u moru, priljepak se neće imati za što uhvatiti nego će otplutati dalje. Zato nam nisu potrebne gradacije tipa: “Neke stvari se sporije otpuštaju, nisam još to i to otpustio, teško mi to odlazi” i slično. Sve su to stijene i nadograđujemo ih kroz imenovanje takozvanih “stvari koje otpuštam”. A to je sve napamet, nagađanje, pretpostavke, program koji objašnjava program.
Otpuštam strah, dopuštam Ljubav, to je sva identifikacija, dalje od toga nije potrebno! Volim te kako bih dopustio Ljubav, a otpustio…nemam pojma, nije me ni briga.