Otpuštanje je nevidljivi dio prakse, jako zagonetan i najteži – prvo za razumjeti – pa onda i izvesti. On uključuje odustajanje od mnogih definicija života što smo ih ugravirali u svoje lubanje, i praktički znače započinjanje iz početka. Sve to što nam se čini da drugi očekuju od nas su, u stvari naša očekivanja od nas samih. To je beskrajna petlja koju neprestano vrtimo, a vrlo rado je projiciramo na druge, prebacujemo odgovornost i krivnju na njih. Ako promijenimo vlastiti kod ponašanja, svoje reakcije na vanjske podražaje, ako steknemo malo nepredvidljivosti, onda se naša slika ili kalup drugih o nama raspada. Steći ćemo malo fluidnosti i moći se kretati slobodnije, ma koliko god se svijet čudio našoj promijeni i karakterizirao je ovako ili onako.

Da bismo mogli učiniti promjenu u životu, potrebna nam je energija. Iscrpljenost nije način oslobođenja. Dakle, trebamo donijeti neke odluke, promijeniti stvari u svojim životima što nas umaraju, zatupljuju, odbaciti agresivnost koja nam oduzima snagu. Nije moguće živjeti na način kako smo do sada živjeli i očekivati čuda! Čuda dolaze od nas, oni su projekt unutarnje Ljubavi, zapravo reakcija stvarnosti na njenu energiju.

Postoji i “protuteža” otpuštanju: prihvaćanje ili dopuštanje. Prihvaćanje je drugi aspekti Ljubavi, njena emanacija što se izražava kroz blagost i ravnodušnost prema situacijama koja nam se događaju u životu. Iako se iz prve čini da otpuštanje i prihvaćanje čine polaritet – oni su čista izmjena energije, dualnost što nam se manifestira kroz suprotnosti.