Pitanje: Radim Ho’oponopono čišćenje dvije godine, a uvijek mi se događaju iste stvari…

Ovo je vrlo često pitanje, a jako je teško odgovoriti na njega .

Dakle, kakvo je to čišćenje? Kako čistite dvije godine? Je li vam čišćenje prioritet? Je li vam ono sve na svijetu, prije vas samih, prije vaše obitelji, karijere, novca? Je li to kalkulativno čišćenje ili je spontano? Je li poslije doručka, popodne ili poslije večere?

Otpuštanje nema alternative, ono je gesta životu. Dok je život poklon, otpuštanje je namjera svijesti da se oslobodi iz ropstva sjećanja i programa. Ona će to uvijek činiti – gurat će i poticati nas da joj oslobodimo prostor. Mora, jer joj je to funkcija! Koliko god paradoksalno bilo, svi problemi ovoga svijeta su alati te namjere da nas pokrene.

Najsavršeniji mogući indikator naših programa su situacije. To je precizni prikaz te beskrajne jame u koju smo svašta trpali tko zna koliko tisuća ili milijuna godina. Ako se nešto uporno i uporno ponavlja, to je kao da dobijemo po prstima šibom za svako ponavljanje iste greške u školi. Snaga programa je zastrašujuća, to uopće nije šala! To vam kao da ste stisnuti u škripac i možete micati samo glavom i malo nogama. Tko stišče škripac? Tko vrti onu polugu za stezanje? Problemi? Ne, naravno! Vrtimo je mi.

Mi cijeli život provedemo u par identifikacija, u par uloga, i to je to. Svi nas poznaju kao takve, a najviše mi sami sebe. Onda dođe situacija kada bi trebalo nešto učiniti, neki preokret, nešto za svoju slobodu, i tada je to problem jer moramo za trenutak skinuti masku neke uloge koju smo do tada živjeli.

Paradoksalno je da smo upravo mi svijest u manifestaciji, Ljubav u kretanju i postojimo sada i ovdje. Nitko na ovoj planeti ne može to od nas oduzeti, iako svi cijelo vrijeme pokušavaju, a najžešći borci protiv samih sebe smo upravo mi. Kad bi otpustili svoje identifikacije bili bi sasvim bez problema u životu. Na žalost, dovedemo sebe u takvu situaciju da neprestano krijemo svoje pravo lice, bojimo se iskazati svoju veličinu Božanstva u materiji. A upravo je to lekcija!

Nema slobode dok ne preuzmemo odgovornost za to beskrajno ponavljanje svih tih sjećanja koji se uvijek isto ponašaju i prenose s generacije na generaciju. Jednom netko mora to zaustaviti i pokrenuti nove lance događanja. Možda smo došli na ovaj planet baš iz tog razloga – da konačno prekinemo to vječno ponavljanje istog filma?

I u tome je poanta kad se kaže da je sve u nama – vlastiti strah i zatočenost u identitete se manifestiraju u ljudima oko nas i oni reagiraju ili kopiranjem istog tipa ponašanja ili buntom. I jedan i drugi obrazac je problem upravo zbog toga što je to – obrazac!

Život je ništa drugo do lanac događaja koji se nadovezuju jedan na drugi u beskrajni niz situacija i događanja. “Vidio sam Matu, pa je on pričao o Juri, onda sam išao na posao, pa je šef vikao, a mušterija me vrijeđala.” Ako se Mate, Jure ili ljutita mušterija stalno ponavljaju, očigledno je riječ o obrascu nesvjesnog ponašanja kojeg ispoljavamo i živimo. Mi možemo to sabotirati ako unesemo neki drugi parametar u sistem, primjerice, idemo drugim putem na posao ili se ne pojavimo danas, jednostavno odemo u šetnju!

Naravno, sve to uz čišćenje, jer ono briše nasrtljive karike koje stežu događaje oko nas i ne daju nam disati. Osim toga, čišćenje još pruža i priliku da primijetimo kako se ponašamo, koje su nam rutine ili koji su to nesvjesni poticaji agresivnosti prema nama koje aktiviramo kod drugih, i slično. Čišćenje je zapravo detektivska škola za sve nas i njime možemo ponešto i naučiti jer nam je pažnja na primjećivanju.

“Čistim dvije godine, a stalno ste isto događa” je kao da kažete idem na fakultet dvije godine, a nisam ništa naučio. Volim te/Hvala ti mogu imati ogroman arsenal mogućnosti u sebi, a na nama je da ih istražujemo i obrađujemo u skladu s dobivenim rezultatima.