Ljubav ima dvije strane. Jedna je vidljiva, tobože poznata, a manifestira se u odnosima. Druga je potpuno apstraktna, nepoznata i nevidljiva. Onaj njezin prvi “vidljivi” dio je tek mrvica, a opet, zauzeo je svu našu svijest. Povjerenje u nju nam je jedva jedna crtica na skali voljenja, dok je povjerenje u, primjerice novac, jako visoko.

S druge strane onaj nevidljivi dio je beskrajan, bezobličan, nedokučiv. Nama treba povjerenje u jednu i drugu Ljubav, jer prva lebdi na rubovima očekivanja i straha od gubitka, dok o drugoj nemamo pojma. Da bismo mogli sjediniti sve to i imati povjerenje, Ljubav moramo  mapirati, u nju zabijati pribadače, crtati dijagrame, raditi posvete i rituale. Drugim riječima, trebamo je stalno osvještavati. Tako su radili drevni narodi, šumski ljudi i narodi pustinja.

Zato je dobro da imamo alate Ljubavi, instrumente s kojima ćemo u toj veličini prepoznavati naš vlastiti udio, nešto čemu ćemo davati svoje povjerenje. Ali izbjegavajmo previše boja! Neka to bude 50 nijansi sive, 50 nijansi plave. Neka to bude Volim te.

Svijest o Ljubavi je znanje da kad kažemo Volim te – to je kao da izgovaramo lozinke za otključavanje zaboravljenih kapija svijesti, podsvijesti, tijela i svih drugih aspekata sebstva. Mi tada mapiramo svoju unutarnju Ljubav, ucrtavamo svoju namjeru da je želimo osloboditi, dopustiti joj da za nas priča, da za nas odluke donosi.

Ljubav treba zamijeniti sve u našem životu, ona mora imati u svemu svoje atribute i postati mjerna slika za opis stvari. Zamislimo da umjesto novcem mjerimo sve s količinom Ljubavi koju smo osvijestili u sebi?

“Dobar dan, koliko ovo košta?”

“Vi recite svoju procjenu.”

“Paaa… mislim da vrijedi 17 poljubaca i tri zagrljaja.”