Gle, kako li je lako tragati za nevidljivim bićima i k tome biti jakom predan tom zadatku! Zar nije lako, doista? Gledaš u ekran i pratiš gdje te vodi! Svijet oko tebe se odvija, događa, ali ti ne mariš, bitna ti je samo ta figurica . Sad, umjesto Pokemona možemo ubaciti bilo što! Karijeru, savršenog muškarca, idealnu djevojku, super odjeću na sniženju ili divne cipele po ludilo cijeni! Nema razlike! Pa kako to da nemamo takvu predanost u traganju za Ljubavi u sebi? Postoji li aplikacija za voljenje sebe?

Ljubav je u preuzetoj odgovornosti, u našem odabiru da ćemo se pokrenuti, da ćemo tragati za njezinom energijom unutar nas. “Aplikacija” je u izmijenjenom stanju svijesti, u zaustavljanju unutarnjeg dijaloga. Bezuvjetno Voljeti možemo samo ako objašnjavanje svijeta za trenutak utihne, ako ništa stvarnost ne objašnjava. Mi tada unutra možemo utisnuti svoju posvećenost, i s tim tragom krenuti dalje. Ako to radimo svakodnevno, onda ćemo osvijestiti svoju Ljubav. No, mi je nećemo zamijetiti, um je neće zamijetiti, nema urnebesnog klika koji bi potvrdio da smo zatočili voljenje iza grma! Nećemo je znati ni protumačiti, jer tko je uopće tumači? Preostaje nam samo da promatramo svijet oko nas s Ljubavlju jer je ona Pokemon koji samo dvije riječi zna: “Volim te!”