Volim te je ljubavna izjava prvo samima sebi, pa onda dalje u beskonačnost. Zato je potrebno osvijestiti Sebe iz kojeg sve kreće. To nam je potrebno jer moramo skupiti sve znanje, ideje, koncepte o sebi na jedno mjesto i onda ih otpustiti.

Ho’oponopono možemo razumjeti samo kroz praksu, kao i sve drugo, uostalom. Nema načina da intelekt to razumije dok čita tekstove, sluša predavanja ili gleda video materijale. To služi samo da nas uputi i osvježi nam volju koju kasnije usmjeravamo na samu praksu.

Caka je u tome da su sjećanja zapravo energija, ona su poput magle što se nataložila u našoj auri. A kako se čisti magla? Ako vitlamo rukama po zraku i pokušavamo je rastjerati, samo ćemo miješati iste čestice strane energije što se tu ugnijezdila. Magla se čisti ako podignemo temperaturu, ako promijenimo okoliš u kojemu se ona stvorila. A tko ili što je okoliš? Pa mi smo mu svakako Izvor. Toplina je u nama i njome ćemo resetirati svijet.

Djelovanje je jedini način za pronaći blago na mapi svijesti koju smo donijeli sa sobom. Praksa znači: ustajem sad odmah i krećem. Ako piše da je netko rekao kako je čišćenje prioritet, što to ustvari znači? Što ćemo s tom informacijom, uistinu? Pa ništa. Ali ako odmah počnemo s čišćenjem, onda nešto možemo. Možemo, reći Volim te, pa zastati, blago nakriviti glavu i tiho vrebati što se dogodilo. Što je to Volim te napravilo? E, ta tišina, to vrebanje je suština prakse.

Svaka praksa ima svoj površni, težački dio, svoje dlijeto i čekić. Najveći otpori su upravo u tom dijelu jer ono zahtjeva urušavanje učmalosti starih rutina i lijenih nogu koje moraju preskočiti kamen ili dva. Kad to svladamo, barem dijelom, onda postoji taj finiji dio – kontemplacija te radnje. Ona se događa u tišini, u praznini. To je napetost nepoznatog u kojemu nema očekivanja, ne zato jer smo se izgubili, nego zato što znamo da je cijela ta arena tamne šume u nama. Sami sebe dozivamo i tražimo gdje smo odgovorili, koji dio nas je uzvratio.

Riječ je samo o pažnji, ničemu drugom! Ona drži maglu na okupu, drži probleme zabetonirane u našem želucu, drži vječnu prijetnju straha, poput armade alienskih svemirskih brodova oko planete Aura. Resetiranje svijeta je usmjeravanje pažnje na Ljubav, na tišinu koja se skriva u udaljenim pejzažima horizonta u koje svakodnevno gledamo.

Praksa je slojevito djelo, kao što su to i problemi, patnja ili bol. Uvijek iza jednog postoji drugi. To je poput skupljanja punata u igri skrivača dok se otkrivaju dublji nivoi labirinta gdje se skrio zločesti dečko naše podsvijesti. Da bismo je igrali treba nam samo jedan uvjet: znatiželja. To je ono što nas je dovelo ovdje iz bespuća Bezuvjetne Ljubavi i natjeralo da prevrćemo svaki kamen u potrazi za avanturama novih spoznaja. Jedina greška koju smo usput radili je što nismo vratili svaku tu stijenu na njezino izvorno mjesto, nego je samo nemarno bacili bilo gdje u našem životu. Sad nas ta neravnoteža težina pritišće, gura u patnju.

To su sjećanja, a praksa je otpustiti ih – sve te stijene, svako slijetanje da vidimo što tu ima i malo zametnemo kavgu, čisto da bude zanimljivo .

E pa, sad je caka da nam bude jednako zanimljivo “zametnuti” Ljubav.