Koliko dnevno da prakticiram?

Ho’oponopono ima najbolji učinak kad ga se prakticira neprestano. Ali to nije nimalo lak zadatak! Otpori su ogromni jer to mora raditi intelekt, a znamo da on poput bumbara zuji po svim travkama na livadi, umjesto po onoj na kojoj bi trebao.

Pa kako to onda činiti? Kako hopsati cijelo vrijeme?

Izgleda da treba biti jako kreativan i ustrajan! Je li to istina? Pa da vidimo!

Problem je što je taj koji mora biti ustrajan opet intelekt, pa je to onda igrokaz mene i njega, a oba smo u ogledalu, nekako smo ravna ploča stvarnog svijeta o kojemu nemamo pojma. Ne možemo ni verbalno narediti umu da hopsa, jer to nema učinka. Znači strategija treba biti putem emocionalnog ili energetskog poticaja. Pa hajdemo vidjeti koje su opcije u tim sferama.

Zapravo su dva načina koji nam mogu pomoći da hopsamo što više. Jedan je preko straha. Strah je nevjerojatna moć fokusiranja pažnje na jedan subjekt ili objekt, što god. To je inače i razlog zašto je mnogima lakše hopsati kad je nevolja – jednostavno, to Volim te se zakači za nelagodu, tremu i užas te s njima putuje po njihovoj stvarnosti. Po tome, ako želimo stalno hopsati, dobro je da nam, recimo, dođe tumor, da izgubimo posao ili nas prevari partner/ica. Ali ova opcije nije baš simpatična, zar ne? Mana ovog sistema je što se zajedno s Volim te prikrada i strah, pa je to onda saboter koji potkopava čišćenje očekivanjem i nevjericom. Tu sad nastaje jedan paradoks. Čišćenje nam, između ostalog, služi za rješavanje problema, zadatak mu je da ukloni sve što nam krade pažnju s odgovornosti i oduzima je s hopsanja. Tako da strah otpada, jer on krade energiju hopsanju, iako mi zahvaljujemo kao ludi.

Drugi način je da se zaljubimo u hopsanje. Kad smo zaljubljeni u nekoga, stalno mislimo na tu osobu. Misli nam lete prema njoj, što god da radili. To ide toliko daleko da počinjemo griješiti, ne možemo se koncentrirati, sve drugo nam je nevažno i jedva čekamo susret s tom osobom. Znači, ako bismo se zaljubili u hopsanje, onda bismo mogli stalno misliti na Volim te, žudjeti za susretom s Hvala ti, a sve ostalo zanemariti. Je li to moguće? Kako se uopće zaljubiti u Ljubav samu, u Volim te?

Da bismo mogli češće hopsati, dobro je imati nešto “u ime čega”, nekakvu svetost koja se nadvija nad svim tim. Kao što se npr. sunce nadvija nad nama, dominira u našim životima, a opet, jedva da ga i primjećujemo! Ako bismo hopsali u ime sunca, kao da nam je ono pokrovitelj, podsjetnik, vodič, izvor života, onda možemo tu Ljubav prema njemu imati kao podsjetnik za stalno hopsanje. Sad umjesto sunca možete postaviti bilo što, ali neka bude apstraktno, što apstraktnije to bolje! I to neka vam bude motivator, a ne nasilnik, zli šef ili bolest.

Temeljno je pitanje koje moramo svakodnevno sebi postavljati: Zašto uopće prakticiram Ho’oponopono? Što time želim postići, koji su mi motivi, ciljevi? Želim li samo riješiti neki problem? Možda želim Slobodu? Što su nam odgovori na ova pitanja konkretniji, to je motivacija slabija, premda se tako ne čini. Tumor može biti dobra motivacija, ali ako on ne ode, mi prestajemo hopsati i idemo tražiti nešto drugo, jer, eto, Ho’oponopono ne djeluje. S druge strane, što su odgovori apstraktniji, to je jača motivacija. Željeti Slobodu je prilično velika ledina po kojoj možete trčkarati do mile volje i zabavljati se vrlo opušteno. Hopsanje na “divnom golemom travnjaku” i nad slikom magnetske rezonance je beskrajna razlika! Jedno je Ljubav, a drugo je strah.

Moramo dakle, udaljiti malo uzroke zašto mi uopće hopsamo i uživati u tom prostranstvu. A to možemo učiniti samo ako imamo pokrovitelja, nešto poput sunca, neko nadahnuće što premašuje sve ono što nas okružuje. Znači ovako nešto: “Ja ne hopsam zato što sam dobio otkaz na poslu, pa da mi se nađe novi, nego zato što imam pokrovitelja, a to je povjerenje. Njega svugdje vidim, jer je kao sunce. Grije me, osvjetljava mi svakodnevicu, a kad je noć, onda to može biti bilo koja zvijezda na nebu, pa i noćni fenjer na pločniku!”

Sve vam uzme obličje povjerenja, baš sve! Onda vi možete hopsati bez ikakva problema i panike, jer to činite na beskrajnoj livadi života, cijeli planet vam je teren!

Hopsanje non-stop je zapravo stvar prostranstva u kojem se to hopsanje događa. Ako smo uvjetovani malenim ciljevima, ne možemo hopsati dugo, jer intelektu brzo dosadi. No, ako nam je cijelo nebo, sav zrak, more, jezera, planine i sve zvijezde na nebu cilj, onda je nemoguće ne hopsati, jer to je onda Ljubav. To je onda istinsko Volim te, i zapravo intelekt više ne hopsa – hopsa srce.

Eto, tako ćemo se zaljubiti u Ljubav.

Citat iz knjige Ljubav u knjizi.