Svjesnost Ljubavi se uvijek kreće iznutra prema van. Ne možemo preuzeti svjesnost Ljubavi nekog drugog jer je to interpretacija. Zrak koji udišem osjećam samo u svom tijelu. Ja tako ne mogu osjećati vaše disanje. Ipak, ono što oboje udišemo je zajednička svijest jedne energije koja je svugdje oko nas.

Ljubavi nas ne treba podučavati, kao što nas ne treba učiti ni disanju, hodanju, ili gledanju. Trebamo se samo vratiti njezinoj izvornoj prirodnosti kao i onoj disanja. Ona stoga ne traži energetsko ulaganje. Ako ipak traži, onda znači da nam netko govori kako ćemo mi disati, iako smo oboje uronjeni u isti zrak. A govori nam jer su mu rekli da je njegova Ljubav jača od naše.

Kad smo bili djeca, programirali su nas kroz priče i bajke da je netko poseban, bio to princ ili neki drugi junak. On je imao posebnu moć i jedini je mogao spasiti djevu ili selo. Onda smo mi žudjeli biti kao oni. Tako smo gledali i željeli Ljubav koja je jedinstvena, odabrana i jača od naše. Danas, kad smo odrasli, moramo ulagati napor da bismo voljeli. I dalje gledamo filmove, drame, čitamo knjige u kojima je Ljubav posebna. Ljubav nam je tako postala specifično stanje u kojem moraju postojati određeni uvjeti, inače je nema. A ona “prava” je negdje drugdje, izgleda drukčije i moramo naletjeti na nju, i to uz malo sreće. Ispada da je zrela dob stanje u kojem svi traže pravu, idealnu Ljubav, žele biti voljeni izvana jer je to jedina istina. Nitko ne spominje Sebe, svoju energiju što voli bez premca sve ostalo.

Ljubav u knjizi