Kada je 1971. vijetnamski rat ušao u svoju šesnaestu godinu trajanja, kongresmeni Robert Steele iz Connecticuta i Morgan Murphy iz Illinoisa, iznijeli su otkriće koje je zapanjilo američku javnost. Prilikom jedne posjete američkim trupama u Vijetnamu, otkrili su da je preko 15% vojnika ovisno o heroinu. Naknadno detaljno istraživanje pokazalo je da je čak 35% stacioniranih vojnika probalo heroin, a više od 20% njih bilo je ovisno. Dakle, problem je bio daleko veći nego što su isprva mislili.

Ovo otkriće dovelo je do nervozne reakcije u Washingtonu, pa su formirali Poseban ured za prevenciju ovisnosti o drogama koji je pod patronatom tadašnjeg predsjednika Nixona imao zadatak promovirati, prevenirati, rehabilitirati i pratiti ovisnike kada se s bojišnice vrate svojim kućama.

Lee Robins bio je jedan od voditelja tog istraživanja. Otkrio je nešto što je posve preokrenulo tadašnje vjerovanje o ovisnosti o narkoticima. Ustanovio je da godinu dana nakon povratka u domovinu, samo 5% ovisnika je to i ostalo! A nakon tri godine, tek 12% njih vratilo se ovisništvu. Drugim riječima, 9 od 10 vojnika koji su uzimali heroin, gotovo preko noći otpustili su svoju ovisnost.

Ovo otkriće negiralo je mišljenje da je ovisnost o heroinu trajno i neizlječivo stanje. Robins je otkrio da se ovisnost može spontano povući ako dođe do radikalne promjene u okruženju. U Vijetnamu, vojnici su sve vrijeme boravili okruženi signalima koji ih su poticali na uzimanje heroina: bio im je lako dostupan, bili su izloženi velikom stresu stalne opasnosti po život, izgradili su duboko prijateljstvo s drugim vojnicima koji su također bili ovisnici o heroinu, plus – bili su na tisuće kilometara daleko od kuće. Jednom, kada su se vratili u SAD, našli su se u okruženju koje nije podržavalo takve signale. Dakle, kada se promijenio kontekst, promijenila se i navika.

Usporedite ovu situaciju s ponašanjem tipičnog ovisnika. Osoba postane ovisnik kod kuće ili u društvu prijatelja. Zatim odlazi u kliniku na odvikavanje, koja je lišena svih signala i podražaja koji bi poticali njezinu ovisnost. Kada izađe, vraća se doma u okruženje preplavljeno svim starim signalima koji su je i doveli do ovisnosti. Stoga i ne čudi da se ta osoba vraća svom poroku. To ostavlja dojam koji kaže “jednom ovisnik, uvijek ovisnik”. No, iskustvo iz Vijetnama tomu proturječi. Razlika je ogromna: oko 90% ovisnika o heroinu vraća se ovisništvu nakon povratka iz rehabilitacijskog centra svojim kućama.

Iskustva iz vijetnamskog istraživanja suprotstavljaju se s mnogim našim kulturološkim vjerovanjima koji se tiču loših navika. Oni preispituju uobičajeno mišljenje koje negativne navike proglašava moralnom slabošću. Ako ste pretili, pušač ili ovisnik o drogama, vjerojatno su vam govorili da je to zbog vašeg nedostatka kontrole, možda čak i da ste loša osoba! Propagira se ideja da se s malo discipline mogu riješiti svi naši problemi. Ta ideja duboko je integrirana u našu kulturu.

Nedavna istraživanja, međutim, pokazuju nešto sasvim drugo! Kada su znanstvenici analizirali ponašanje ljudi za koje se činilo da imaju veliku samokontrolu, ispalo je da ti pojedinci uopće nisu toliko drukčiji od onih koji se muče s lošim navikama. “Disciplinirani” ljudi bolji su u organizaciji svojih života, jer stvari postavljaju na način da im ni ne treba nekakva herojska volja i samokontrola. Drugim riječima, oni malo vremena provode u situacijama koje bi ih dovodile u iskušenje.

Ljudi sa najboljom samokontrolom su oni kojima ona najmanje treba. Nije nikakav problem prakticirati samosvladavanje – kada vam ono rijetko treba. Dakle, da – upornost, ustrajnost i jaka volja važni su za uspjeh, ali način na koji ćemo poboljšati ili osnažiti ove kvalitete nije tek pukom željom da imamo više discipline, nego kreiranjem discipliniranog okruženja.

James Clear – “Atomske navike” (uskoro izlazi iz tiska u Hrvatskoj u izdanju Centra za osobnu izvrsnost)