Kada se u Windowsima dogodi neka havarija, često moramo ući u tzv. safe mode (sigurni način) da bi to riješili. Windowsi pokrenuti u safe modu koriste samo osnovne dijelove operativnog sustava neophodne za njegovo funkcioniranje. To znači da je sustav potpuno rasterećen, odnosno funkcioniraju samo nužne operacije Windowsa, poput ljudskog tijela kod spavanja. U Ho’oponoponu, čišćenje bi bilo stvaranje uvjeta safe moda da bi mogli ostvariti mir i imati povjerenje. To je zona izvan drame.

Mi ne možemo nikada biti sigurni da ćemo donijeti najbolju odluku. Nema garancija za to. A pogotovo ako smo opterećeni mislima za sve probleme u obitelji, državi i na cijelom planetu! Um misli da kontrolira stvari i da o njemu ovisi ishod neke situacije, stoga dramatizira oko donošenja odluka. Problem je što su nam parametri za donošenje odluka tek površni, i zapravo sve sami programi i sjećanja. Konačno, oni su ti koji ih donose! Drugim riječima, strah (od gubitka) im je jedini temelj. To je beskrajna i iscrpljujuća petlja u kojoj svi gube.

Najbolji je način donijeti odluku koja nam trenutno najbolje vibrira (a uvijek se jedna izdvoji od drugih) i za nju preuzeti odgovornost u smislu osviještenosti da smo učinili sve što smo mogli i sada imamo povjerenje u najbolji ishod. Čišćenje koje tada radimo služi samo radi očuvanja unutarnjeg mira (safe mode), kako bismo imali dovoljno očuvane energije za trezvenije djelovanje i inspiraciju.

Zabrinutost je jako teška emocija i strašno iscrpljuje, a ne nudi nikakva rješenja. Još ako smo zabrinuti za sve probleme u obitelji i na planeti onda nemamo nikakve šanse, jer smo praktički energetski mrtvaci.

Ihaleakala Hew Len kaže da mi ne čistimo zbog rezultata, ne naređujemo kičmi da nas prestane boljeti, nego čistimo sjećanja, odnosno prauzroke bolne kičme! Znači čistimo maminu kostobolju, tatinu, djedovu, bakinu, pradjedovu… Sve su to njihove bolne kičme koje mi sad osjećamo!

Slično je i s financijskim problemima: to smo jednostavno naslijedili kroz programe i moramo ih rješavati tako da ćemo čistiti svoja sjećanja financijskih problema.

Isto tako, mi ne možemo otpustiti financijske probleme jer nas odmah na njih podsjeti slijedeći račun kućnih troškova. Ali možemo pokušati ostati u miru i otvoriti prostor u sebi za povjerenje da ćemo prebroditi sva iskušenja koja su navalila na nas i dobiti inspiraciju za njihovo razrješenje.

Otpuštanje je apstraktni fenomen. Problem je što um misli da zna i razumije što je ono, pa ga tumači manevrom “odbacivanja svih financijskih problema”, kao, sad će on to baciti niz zahodsku školjku i potegnuti vodu, pa će oni nestati . To ne funkcionira na taj način, svi to dobro znamo i stoga nevjerica u fenomen otpuštanja.

Otpuštanje znači ne angažirati se u ono što nam se pojavljuje u životu, nego propustiti to kroz sebe. Što to znači “ne angažirati se”? Misli se na energetsko i emocionalno ulaganje, strahom ispunjena agonija, stres i nervoza oko neke situacije. Ako vam netko autom izleti iz sporedne ulice, možete prikočiti, rukom gotovo u naklonu mahnuti mu da prođe i produžiti dalje sretni i opušteni. No, možete udariti po sireni, psovati i eventualno izaći iz auta i potući se!

Dakle, mi ne možemo pustiti niz zahodsku školjku činjenicu da je ovaj izletio pred nas, ali možemo otići iz te situacije s očuvanom energijom i imati je za ostatak dana. To je otpuštanje.

Otpustiti nije uopće lako jer sve u nama vrišti i naganja pravednost, a samim tim automatski okrivljuje druge ljude i stvari za naše probleme. Zato prvo otpuštamo same sebe, svoju samovažnost. Moramo sići s kraljevske/princezine stolice i osvijestiti svoju prirodu ljudskog bića koji je ovdje u nekoj misiji, s nekim poslom i da nema vremena za bacanje. To će osloboditi malo energije za otpuštanje svega ostalog.

Dakle, problem po problem, sjećanje po sjećanje. Uđimo u safe mode i čistimo odatle, pa će full mode funkcionirati bez problema.