Čovjek je kao nekakva staklena prizma kroz koju prolazi iskustvo. Prizma pretvara Božansku svijest u nama razumljivu emociju koju onda prepoznajemo kao Ljubav. Odatle se dalje manifestira svugdje oko nas, i, ako joj to dopustimo, životi nam mogu biti puno ljepši. Ipak, kako smo se prekrcali podacima i sjećanjima, onda Ljubav ne može slobodno prolaziti. Zamrljana prizma blokira Svjetlo i projicira sjene, to jest, probleme i negativnost u svijet oko nas. Zloba je tako slomljena Ljubav, poražena i potisnuta velikim otporom unutar ljudi.

Svaki rad na sebi nam pomaže da čistimo te mrlje – ono što nam je opisano i što smo prihvatili kao jedinu realnost. Dobra je vijest da problemi nisu tamo vani, nego ih projiciramo kroz zamućenog sebe u svoju pažnju. Tako, jedini fokus je prema sebi, prema “glancanju” prizme! Kad očistimo prljave naočale sve je ljepše, jasnije, mnogo je novih detalja, divnih boja. Čistimo zato samo i jedino sebe, ne čistimo probleme, jer njih nema kada je leća čista.

Ljubav u knjizi