Svijet možemo zamisliti kao da je krhka paukova mreža koju smo oko sebe pleli iz sjećanja i strahom okruživali svoju namjeru da živimo slobodno. Svatko sad može na njene niti objesiti svoja ticala i crpiti našu energiju. Ako bi mi otpustili mrežu (svoja sjećanja) i ostali u samom njenom središtu, onda bi oni izgladnjeli.
Najveću sablazan zapravo izaziva činjenica našeg dopuštenja da sudjelujemo u dogovorima u kojima nismo bili prisutni kad su se sklapali. Carlos Castaneda kaže da ratnik nikad ne pristaje sudjelovati u takvim dogovorima, ali eto nas 7 milijardi smo u prvim redovima, trčimo brže bolje igrati imaginarne uloge, a ne znamo ni tekst, ni scenarij, vrijeme radnje, mjesto radnje, ništa!

Ovaj svijet je u rezultat percepcijskog dogovora, a to možemo otpustiti. Trebamo se izvući iz opčinjenosti njime i započeti stvarati nove percepcijske sfere u kojima ne postoji kriza ili bolest. Svaku noć kad uđemo u san živimo primjer jednog takvog slobodnog slaganja linija stvarnosti, tako da itekako znamo kako ćemo to učiniti. U svakodnevnom svijetu koji je poput sna, trebamo samo imati volje odabrati linije koje nas vuku i privlače, jer to su one od naše misije ovdje na Zemlji a možda i općenito.

Ako ćemo ilustrirati kako naš svakodnevni odabir izgleda, onda možemo zamisliti veliku Božansku ruku koja nam pruža štapiće da ih izvlačimo, znate ono kad netko treba učiniti nešto neugodno pa ih izvlači? Nas 7 milijardi je taj neugodnjak i uvijek vučemo svakog vraga, osim štapića Ljubavi!

Trebamo se uskladiti s Ljubavlju, a sve ostalo će pratiti. Jedini odabir koji postoji je onaj kod povezivanja sa svojim bićem, sa svojom Ljubavlju. A to uključuje otpuštanje vjerovanje da netko drugi za nas može graditi bolji život, za nas stvoriti idealne uvjete.

Ne može, nitko to ne može!