Nitko pouzdano ne zna što je istina. Zašto je što, što ja radim ovdje, tko sam ja, ti, oni? Možda rijetki naziru dijelove istine, a mi ostali se uzdamo u osjećaj, slutnju, vjerovanja, programe ili sjećanja. Zamislite, cijeli svoj život smo podredili nečemu tako nesigurnom kao što je uvjerenje, i to nam nije nikakav problem!

Na Zemlji postoji ogromna količina puteva, sistema, vjerovanja i principa pomoću kojih ljudi pokušavaju sebi objasniti “zašto su oni tu”. Čini se kao da je svaka stanica u ljudskom tijelu neki sistem i čeka da ga se aktivira. Puno učenja ima zato jer ljudima treba puno ključeva da im otvori njihova vrata! Što otvara vaša vrata? Vrata za gdje?

Na Youtube kanalu se mogu pronaći videa u kojima se neki objekt smanjuje do u beskonačnost, pa se zatim prostor van njega uvećava, opet do u beskonačnost. Svi putevi djeluju na taj način – oni su jedan pokret leće što zumira unutra ili vani, a perspektiva koju otkrivaju je istinita samo za “laboranta” koji radi na mikroskopu ili teleskopu – nas. To su naša trenutna vrata: oči upregnute u slobodu, s čim znamo i umijemo u ovom trenutku.

Prosuđivanje vjerovanja drugih ljudi je preispitivanje naših osobnih. To su kamenja na putu na koja nam noga zapne i ljutito im dobacimo, a ipak, samo je jedna svrha te avanture: otpustiti moramo vlastitu predatorsku sjenu što sve ljutito nadgleda i kritizira.

Što je, dakle istina? Pa sve je istina, u to nema sumnje! Ali, ipak jedna od svih se izdvaja: istina je ono što traje sve do trenutka dok je ne otpustimo.

Kada će to biti? Pa kad otpustimo!