Doista nije lako o govoriti o Ljubavi verbalno. Kada idete o njoj pričati namjerno, onda ste u problemima, jer Ljubav je zapravo spontana stvar, baš kao i svjesnost.
Kada me netko pita što je to Ljubav, to ispadne vrlo teško pitanje. Zaista, što je to Ljubav? Što god da rekli, to će biti Ljubav, u to nema sumnje.
Ipak, mene zanima direktna Ljubav, ona neposredna. Zanima me ono nevidljivo, onaj sadašnji trenutak, onaj korak dok se Ljubav događa, dok se svjesnost događa.
Zato sam zainteresiran za sami tok procesa, za ono što radimo do konačne promjene. Sama promjena – to je zadnje, kao što je i bolest zadnje. Koliko god pisao i pričao o Ljubavi, nikad ne govorim o Ljubavi u odnosima jer je ona također zadnje. To je baš kao i svjesnost: ona nije naknadna, nego je trenutna. Ali preuzeta odgovornost je naknadna i ona ispravlja pogreške, to jest, naginje na svjesnost. Takva je i Ljubav u odnosima: voljenjem sebe živimo sadašnji trenutak partnerske ljubavi i kroz nju putujemo zajedno s partnerom prema zadnjem.
Kada se pitamo što je to Ljubav, to je slično pitanje kao i što je to bolest. Pa onda objašnjavamo da su to deformacije u stanicama, zatrovanja, raznorazni poremećaji ili tumačimo da Ljubav je ovo ili ono… I zaista, sve je to bolest i sve je to Ljubav!
Ipak, u cijeloj toj priči nedostaje onaj sadašnji trenutak i svjesnost u njemu. Zato je važno da uložimo svu potrebnu energiju u nju, u tu svjesnost i proces, u znanje i svijest gdje smo, što smo, što radimo i kako radimo.
I to je zapravo Ljubav.