“Zapamtite, trauma nije nešto što vam se zaista dogodilo, nego radije način na koji se vi sjećate onog što vam se dogodilo, priče koje žive u vama.
Na primjer, imao sam jednu svoju studenticu koja je patila od depresije i patološkog straha da će biti napuštena. Išla je na regresiju i tamo otkrila da su je jednom roditelji napustili kad je imala 18 mjeseci. U međuvremenu, otac je umro, a majka završila u staračkom domu. Nakon te regresije suočila je majku s tim i pitala je: “Kako ste to mogli učiniti?”

Majka joj je rekla da je ona bila vrlo zahtjevno dijete i oboje su bili vrlo umorni od poslova u firmama, kućnim obavezama, i htjeli su otići na odmor tjedan dana. Prepustili su njenoj majci da se brine o njoj za to vrijeme. “Baka je brinula o tebi vrlo brižno, hranila te, čistila, spavala s tobom, vodila u šetnje, igrala se po cijeli dan, ali ti si neprestano plakala za nama.”

Um ove osamnaestomjesečne bebe je vidio i interpretirao njenu mamu i tatu kako je ostavljaju s namjerom da se više nikada ne vrate, dok im je u stvarnosti trebalo samo malo odmora. Dakle, trauma nije ono što nam se zaista dogodilo, nego ono čega se mi sjećamo, način na koji percipiramo i interpretiramo taj događaj iz sjećanja, i koji živi i neovisno raste u nama kao takvo.”

Alberto Villoldo