Mi ne možemo namjerno voljeti sebe. Znači, to nije odjednom vidiš sebe u ogledalu, padne ti vilica i obožavaš sebe od silne divote 🙂 .

Najčešća definicija voljenja sebe je prihvaćanje sebe kakav jesi. To je OK, ali je zapravo i problematično jer se može pogrešno protumačiti, pa onda ljudi hodaju okolo, vole sebe do prve nevolje. Mi ne znamo što bi trebali prihvatiti jer smo proizvod sjećanja i podataka, cijelog mnoštva implantiranih ideja i slika što sebe jest. Ali je dobro krenuti odatle, no samo neko vrijeme, nikako do u nedogled!

Voljenje sebe je spontanost, a ne intelektualna kalkulacija. Znači, Anita Moorjani je voljela sebe i pazila da ne oboli od raka. A kad je rak došao i ubio ju, onda je u njezin život ušla spontanost, to jest, Ljubav se manifestirala kroz (prisilno) otpuštanje otpora i dominacije njezinog unutarnjeg dijaloga koji, kao – voli sebe.

Voljenje sebe je doista mala smrt. To je pogon života na Nultu energiju, posve neznanu, a koja opet sve pokreće i drži. Ljubav je uvijek iznutra, nikad izvana, jer voli Jezgra koja je to oduvijek radila, a um za to vrijeme tumači, pojašnjava, kopira, trudi se i gradi. Znači, zrak u lopti čini njezinu formu s kojom djeca igraju nogomet. I premda ona izvana može izgledati lijepa, očerupana, izlizana ili s divnim Adidas kockicama, ipak je samo forma i njezina je namjera da oduševljava i pokreće djecu.

No, to ide i dalje jer i zrak ima svoje unutarnje sitne elemente koja ga stvaraju i daju mu potrebnu energiju da bi mogao imati takav oblik. Nema kraja tom postrojenju svemira koji uvjetuje jedno s drugim, a sve u svrhu namjere za postojanjem.

Uvijek volim reći da je Ljubav prema sebi putovanje: Ljubav u nama voli, a mi putujemo prema tom pozivu, nemajući pojma što se događa, pa se negdje na “sredini” sretnemo i to je onda osviještena Ljubav. Ona nije ni prema sebi niti od sebe, to je Nulto stanje praznine i vrebanja što će biti dalje.

Dakle, Ljubav prema sebi nije prihvaćanje svoje debljine, svojih “mana”, sve su to programi: čim vi morate prihvaćati svoju pretilost to znači da vjerujete u program koji vas je proglasio takvim, a odbijate istinu užitka u hrani, koji su zapravo stvarni – vi doslovno imate svoj sadašnji trenutak i prisutnost dok jedete ono što volite! “Lijepi” ljudi kažu “ružnima” – prihvati svoju ružnoću, debljinu, ovo, ono…; a sve iz prosudbi i interpretacije zašto su ljudi depresivni.

Ne, Ljubav prema sebi je ono iza toga. Iza čega? Pa iza mene, tebe, sebe, slike u ogledalu. Kada kažete “ja se trudim voljeti sebe, još nisam tu , ali radim na tome“, to vam baš i nije istina 🙂 . Nećete nikad dostići bezuvjetnost prema sebi ako vam je tomu uvjet pobjeda nad opisima i programima!

Kada se rodi mala beba to je prisilno i neobjašnjivo voljenje, poput onoga od Anite Moorjani kad je umrla. Ne može ona objasniti svoje spoznaje, ne možete ni vi objasniti svoju Ljubav prema vlastitoj bebi. I baš to, neobjašnjivo, a zarobljavajuće, je to “iza” svega znanog i drži nas u šaci. Odakle ta Ljubav? Što je to? Zašto je tako fascinantna i nepogrješiva? Pa to je ONA – unutarnja svijest, Izvorna sila. To je Ljubav u nama koja zapravo voli. Ne volimo mi ništa! Nemamo pojma, samo prosuđujemo i vagamo svoje interese. Sva sreća da ova drma i trese, inače bi nas odnio vrag za čas. 🙂

Ljubav prema sebi, dakle, nije cilj, nije nešto što treba ostvariti. To je dopuštanje nečega već odavno prisutnog, kao što je prisutna sila koja drži svemir na okupu, a planete u njoj stvaraju život, koji opet stvara život. Identična sila stvara i zrak u lopti, a ovaj njegovu formu, ova pak sretnu djecu što igraju nogomet, a ona opet sretne roditelje koji ih neobjašnjivo vole i tako dalje, iz beskonačnosti do u beskonačnost.

Mi smo u tom vrtlogu i naša Ljubav je energetska činjenica. Ljubav prema sebi je upoznavanje s apstraktnim dijelom sebe, onim koji u snu čudesne svjetove stvara, koji vas samo izbezumi kada vas beba u oči pogleda, koji tjera muškarca ili ženu da proputuju pola svijeta kako bi se sreli.

❤