Probajmo se oduprijeti nagonu da identificiramo što otpuštamo! Recimo, ako volim slatko, imam potrebu svaki dan uzeti malo čokolade, ne znači da trebam otpustiti voljenje slatkog, nego (možda) neku traumu iz prošlosti koja je ostavila psihološki pečat i ja je kompenziram sa šećerom! Zaista nemamo pojma što je čemu uzrok, može biti bilo što, bilo čemu. Zapravo, osjećaj tereta koji nam daje neka navika koju smo primijetili služi samo kao senzor da se iza nje kriju cijele serije drugih navika i programa. Zato se neke stvari teško otpuštaju jer im uporno dajemo identitet, nabrajamo ih, i tako se dodatno identificiramo s njima. Narkoman ne može otpustiti ovisnost o drogama. Ali može pronaći svrhu života tako da otpusti osjećaj napuštenosti, maltretiranja iz djetinjstva ili potrebu da bude netko drugi. Udruge i komune za liječenje ovisnosti su uspješne jer im nadomjeste te traume angažirajući ih najčešće u neki oblik fanatične vjere. No, to je program zamijenjen programom, radije nego iscjeljenje, jer traži rješenja vani, uvijek vani, što je opet temeljni program ljudske vrste uopće.

Ho’oponopono je vrlo apstraktna praksa, ona nije konkretna kako se ima dojam na samom početku. “Volim te” je tu zbog kultiviranja svijesti o Ljubavi koju već imam u sebi u ogromnim količinama, ali sam to zaboravio i zatrpao podacima. Tek kad odustanem od otpuštanja ovisnosti za slatkim, onda ga imam priliku zaista i otpustiti, a da to i ne primijetim jer nema borbe. Sjećam se kada sam se ostavljao pušenja (20 godina staža). Tek kada sam se prestao boriti s cigaretama i žudnjom za njima, tada sam ih zaista i ostavio! Duhan je bio “gušt” uz kavu, poslije jela, uz ovo, uz ono – sve to nije bilo potpuno bez tog zadnjeg čina pušenja cigarete. Kad sam se predao kavi, jelu, ovome, onome, da budu kompletni i gušt sami po sebi, tada mi nije trebao duhan da bi to postigao. Morao sam se, dakle ostavljati pušenja na način pušenja.

Gušt života je u nama, on je duboko integriran u sve pore našeg Bića. Taj “Volim te” služi samo za osvještavanje ove energetske činjenice koja zatim gradi samodostatnost, veću perspektivu na misterij svijesti i samim tim nevezanost za tzv. probleme.