Ovaj zaborav nas čini tako smušenima, tako zbrčkanima, bauljamo poput punoglavaca u baruštini života. Sudaramo se jedni o druge, bacamo otrovne strelice, okrivljujemo, kudimo. Eh, da se sjetiti… Tko sam ja? Gdje i što sam bio prije nego li sam došao ovdje? Kuda idem? Zašto sam ovdje?

Pošto nemamo pojma, ‘ajmo malo promotriti što “pouzdano” znamo i (za promjenu) iz toga živjeti.

Dakle, što “pouzdano” znam? Znam da sam (ipak) tijelo. Ali isto tako znam da sam puno više od tijela! Znam da ljutnja i gnjev donose kaos i razdor u moj život. Znam da nemam vremena. Znam da postoji jedan osjećaj koji me oplemenjuje, čini sretnim i upotpunjuje. Kada izmijenim stanje svijesti, recimo prilikom intenzivnog disanja, odmah dobijem odgovor na prvo pitanje: “Tko sam ja?”

Ja sam ovo treperenje, ovi žmarci, ovi trnci, ova ispunjenost, cjelokupnost, ovaj spokoj. A sve to vidim kao da je i u tebi  i u svijetu što me okružuje. Kao da se moja tjelesnost raznježi i samo se razlije u prostor. Odjednom nemam više potrebe za odgovorom na to pitanje, jednostavno me ne zanima! Jer nema ničeg izvan mene, ja sam sve to! 

Mi sada možemo to proglasiti “glavnim” sjećanjem s početka teksta i zadovoljiti tu potrebu. Sad samo preostaje živjeti tu svjesnost. Onda neće biti problema, punoglavci će postati žabe, a bara more ljubazne svijesti što svojom prisutnošću na sebe nas podsjeća.