“Dakle, koja je najkraća udaljenost između dvije točke? Koji je najbrži put između njih? Ravna linija? Ne, to uopće nije istina, jer se ti već nalaziš u obje točke istovremeno. Ljudi kažu da je nemoguće biti na dva mjesta u isto vrijeme, ali nisu u pravu. Gdje god da želiš ići – već si tamo!”
Billy Fingers (“Zagrobni život Billya Fingersa” – Annie Kagan)
U Ho’oponoponu, uostalom kao i u životu, najvažnija je komponenta, uz povjerenje – strpljenje. Narodna izreka “strpljen, spašen” potvrđuje da su stari promatrači života uočili kako je to vrlo važna disciplina kod borbe s očekivanjem. Ali što je zapravo strpljenje? To je put između te dvije točke A i B. On je jako usporen u našim umovima jer ga požuruje žudnja za rezultatom i tako stvara sve veći otpor. Ali ako smo već u svim mogućim rezultatima, onda je strpljenje vrijeme u kojemu donosimo prevagu na jedan ishod, nešto poput nove prilike.
Čišćenje i strpljenje idu savršeno jedno s drugim. To je kao u filmu kada gledate usporeni snimak – strpljenje je svjesnost da ste na putu ka nekom rješenju, ne znate još kojem, no, ako za to vrijeme čistite, onda uklanjate utjecaj programiranih rezultata, a ostavljate kvalitetna, svježa i možda nikad promišljena rješenja kao jedini mogući ishod. Drugim riječima, pojavljuje se treća najvažnija komponenta – inspiracija. Ipak, postoji razlika, jer inspiracija nije praksa nego rezultanta čišćenja, povjerenja i strpljenja, ona je reakcija, procijep u balonu zatočene svijesti.
Točka A je razoreni svijet razočarenja, patnje, melankolije i tuge. Točka B je rješenje, slobodno stanje sreće kojemu svi žudimo. Između toga stoje povjerenje i strpljenje, a čišćenje je stroj koji usput uklanja utege što stvaraju kaos na tom putovanju. Strpljenje je praksa sadašnjeg trenutka, a povjerenje praksa prepuštanja. To dvoje su savršeni alati i na njima moramo raditi doktorate! U njima se krije cijela filozofija bilo kojeg duhovnog puta i ako im se posvetimo bezrezervno do kraja, ostvarit ćemo prosvjetljenje, što god da to značilo.
Strpljenje i povjerenje uključuju otpuštanje straha i panike koji stvaraju mračne scenarije i nadograđuju te stvarne ishode u kojima se već nalazimo. Oni uključuju vježbe širenja naše pažnje na volumen iza tih ishoda, tamo negdje na početak cijele priče jer u njemu je i kraj. Ako radimo na tim alatima, spoznajno ćemo se sprijateljiti s apstraktnim dijelovima sebe koji, kada ih se osvijesti, umiruju neugodne iritacije u stomaku zbog očekivanja “kad će to više”. Znači pojavljuje se i mir.
Prakticiranje života je poput ove slagalice: krenemo od osnovnih komponenti, radimo predano na njima i pojavljuju se nove puzzle preko kojih skačemo prema slobodi poput žabe preko lopoča do drugog kraja jezera. Mi moramo graditi svoje vlastite odskočne cvjetove i osvještavati ih namjerom za oslobođenjem. Život je križaljka, svaki pojam je nepoznanica, premda se čini da je itekako jasan. Dokaze tomu dobivamo kada ih čistimo, odnosno otpuštamo, pa s vremenom otkriju svoju pravu, često daleko manje važnu prirodu nego što je to isprva izgledalo.
Umijeće življenja podrazumijeva umijeće čišćenja, to su unutarnje slike točke A i B, posve nevidljive i traže da ih pronađemo kako god znamo i umijemo. To je sve, cijela filozofija prakse Ho’oponopona, uostalom i postojanja ovdje na zemlji!