Čovjek ima jednog gospodara i jednog slugu. Strah je njegov Gospod, vladar je to njegovih prvih jutarnjih misli, manipulator podneva, šaptač za večernjeg počinka. Ljubav je čovjeku sluga. Zove je kad mu treba, traži od nje da mu služi, da mu donese radost, sreću i zaborav. I tako, misli čovjek da živi, da zna i razumije što je život. Drhteći od straha naređuje ljubavi da ga tješi. A ono, život je nešto treće, nešto umu nedokučivo, jedva s ruba pažnje vidljivo.

Sve ono što mislimo da jesmo stane u maleni akvarij u kojem plivamo od kraja do kraja. Naslućujemo drugi svijet iza njegovih stijenki, a ipak se ne usuđujemo uskočiti u njega. A kad sila buđenja razbije akvarij, onda je ajme i kuku. 

Naša sudbina je da se barica svijesti u kojoj plivamo uruši. To će se dogoditi kad-tad. Svi smo mi davno donijeli odluku da idemo u Rim. Život je ono kad kažemo da tamo svi putevi vode. Ako volimo nepokolebljivo, otpustit ćemo gospodara i slugu, jer svijest voljenja ne treba pomagače, u njoj je sve sadržano. To je Rim sam po sebi, a Ljubavnik zna da je uvijek tamo bio, nikad iz njega nije ni izašao. Njegovo sjećanje je zauvijek uronjeno u Ljubav. Tako, on već stvara u Rimu, a život…je onako…usput.