Mi možemo čistiti samo ono čemu svjedočimo, a to je onaj maleni svjesni dio. Ono što se zaista čisti je nevidljivo i tu je potrebno naše povjerenje. Kad stavimo prljavo rublje u perilicu rublja, mi imamo povjerenje da će se ono oprati. Nitko nam to ne garantira, ali ipak ne sumnjamo da se rublje čisti. Zanimljivo je kako svemu neživom na ovome svijetu dajemo takvu vrst povjerenja, i ono je gotovo bespogovorno, bezuvjetno i dolazi s lakoćom: vjerujemo u struju, u automobil, kuhalo, frižider ili kompjuter. No, u živom svijetu uvuče se neka nepredvidljivost, težina, otpor. Ne vjerujemo nikomu, a ponajmanje sebi! Pa kako to?

Strojevi rade mehanizmom predvidljivosti, oni linearnim procesima (1, 2, 3, 4…) povezuju sve radnje u jedan rezultat. Mi također funkcioniramo poput stroja, jednako smo linearni, predvidljivi i podložni rutini. Kada čistimo dolazi do “poremećaja”, kaos se pridružuje već prethodnom nevidljivom kaosu i sve je onda moguće. Zato često prvo primjećujemo destrukciju, nešto se kvari, mijenja “na gore”, a zapravo se samo uskomešala već ionako uzburkana energija. Ako očekujemo specifičan rezultat to je kao da lasom hvatamo maglu i navlačimo je na svoja predviđanja, a to se gotovo uvijek sruši.

Nastavimo s usporedbom s perilicom rublja. Kad ona pere, naša je pažnja usmjerena na njezin izgled, dugmad, na buku i trešnju dok traje centrifuga. No, nemamo pojma kakva se drama unutra događa. A događa se. Tako funkcionira Ho’oponopono. Forma je tek djelić apstraktnog, ona je linearna struktura unutar kaosa. Mi smo fokusirani samo na nju, a tu se zapravo cijeli svemir nevidljivo stvara i rastvara.

Ako promatramo neku fotografiju lijepog krajolika, divit ćemo se miru i spokoju na njoj. Ipak, ono što se ne vidi je prava drama, borba za goli život koja se odvija unutar mikro životinjskog i biljnog svijeta. Mi uopće ne marimo za to, važan nam je samo osjećaj koji nam ta slika stvara. To je sasvim u redu. Kroz praksu Ho’oponopona mi preuzimamo odgovornost za taj nevidljivi dio. Kažemo Volim te, znajući da možda ne znamo sve (da netko tamo pati) i prihvatili smo to kroz divljenje cijeloj slici. To je taj Volim te u patnji – apsorpcija svijeta u Ljubav, u svoju Nutrinu i dozvola da se to očisti iz našeg nesvjesnog uma.