Kako definirate vašu svjesnost? Koja je mjera za biti svjestan? Neka službena norma za svjesnost bi bila da, kad se čovjek, npr. onesvijesti, leži nesvjestan na tlu, mi ćemo pokušamo vidjeti je li reagira na podražaje, pa ćemo ga dozivati i lupkati po licu. Ako ne reagira na vanjske podražaje medicinska znanost će reći da je osoba nesvjesna. Međutim, Anita Moorjani kaže da dok je bila u komi, itekako je bila svjesna svega oko sebe, pa čak i daleko većeg prostora! Znači, biti u nesvijesti ili u komi ne znači biti nesvjestan. 🙂

Postoji mnoštvo opisa svjesnosti, mnogo tradicija ju opisuje različito. Jedni kažu da je to ‘viđenje’ energije kao svjetlećih vlakana kako struje univerzumom kad zaustavimo svijet, za druge je to prisutnost u sadašnji trenutak, treći kažu da čuju cvijet kako otvara svoje latice, itd, u svakom slučaju uglavnom je prisutna manifestacija moći. Mi ostali žudimo za dosezanjem tih dostignuća koje su nam opisane, naganjamo sadašnje trenutke, ‘viđenje‘ energije, zurimo u jednu točku i pokušavamo stopiti cijelu pojavnu stvarnost, od zvuka i slike, do osjećaja i emocija u nju.

Ako vizualiziramo svoj kažiprst, “kupamo” ga zrakom svjetla koja dolazi iz zamišljenog Božanstva, i ako smo smireni i koncentrirani, s vremenom će se on zaista ispuniti svjetlom (samo nama, naravno), doslovno će svijetliti, jasno ćemo osjetiti tu ispunjenost, prvo kao toplinu, a zatim kao gubitak forme prsta. Prst će postati apstraktna interpretacija svijesti i nestati će sva pravila koja su kazivala što on jest. Mi tada mijenjamo njegovu strukturu, prvo na nivou energije, pa onda onom od atoma, molekula i stanica. Mi doslovno stvaramo novi prst! Oplemenjujemo ga svojom pažnjom i to je onda svijest. Ako pak, vizualiziramo finu usku traku svjetla u središtu prsta i počnemo je širiti iznutra prema vani, dobit ćemo opet sviješću ispunjen prst, formu uronjenu u svjetlo.

Dakle, jedan od aspekata svijesti je stvaranje.

Dalje možemo tu njenu kvalitetu koristiti kao energiju za iscjeljivanje, pa ćemo primjerice, sviješću ispunjavati svaki bolesni organ. Iznutra ćemo namjeravati da ga svijest preuzme ili ćemo pažnjom navlačiti Božansko svjetlo na njega. Ako ga ispunjavamo svjetlom to je onda svijest.

Nema smisla stvarati spektakle oko svijesti. Svi je mi u konačnici uvijek interpretiramo. Nadnaravnost, Božanska svijest, buđenje, sve su to interpretacije svijesti. Kad sam išao tražiti sliku za ovaj tekst, i ukucao u Google riječ “consciousness” (svjesnost) pojavila se ogromna količina slika s uvijek istim sadržajem: mozga koji isijava neke zrake, tijela u asani koje nešto zrači iz sebe, čovjeka koji sjedi u svemiru među zvijezdama. Naravno, uglavnom je to muškarac koji rukama, nogama i glavom pokušava zgrabiti sve što jest :). Interpretacije su jednostavno sveprisutne i to je tako. Kad govorimo o svijesti, uvijek iskaču podaci, jer onaj koji je opisuje je njihov instrument.

Dobro bi bilo prestati sa žudnjom za sadašnjim trenucima, za opovrgavanjem bilo čega drugog što nije u našoj interpretaciji svijesti. Uživajmo u svjesnosti koju nam inspiracija donese. To je jedino što se računa i trenutna interpretacija svijesti koju imamo, odnosno, naš osobni sadašnji trenutak. Sutra to može biti da odjednom imamo znanje o kompletnom univerzumu i to će tada bit tadašnji sadašnji trenutak za nas, jedina istina, jedina stvarnost.

Svjesnost dolazi iznutra. To je istinski izazov, jer mi zaista nemamo pojma što je unutra. Nema slike na internetu u kojoj je prikazana unutarnja bezličnost. Mi joj možemo dati bilo kakvo ime, oblik ili formu, nije važno, ali ona ispunjava naše unutarnje biće, ne mari za sadašnje trenutke, prošlost, budućnost, ona je samo svjesnost, sviješću ispunjen bitak. Kad se rastočim u unutarnju svijest, nestanem kao forma, kao tijelo, sve ono što sam mislio da jesam, u tom ništavilu nemam sadašnjeg trenutka. To je praznina koja samo Jest. Kasnije joj um daje imena, trudi se opisati ju, ali iskustvo Praznine ostaje u nekom kutku sjećanja kao energija i ona će rasti ako radim na sebi, ako joj dopustim.

Sve izvan toga je lijepo, fino, zanimljivo, svaka čast, but… who cares? Let go. 🙂