Mjesecu se istinski radujemo kad je pun, kad je divna lopta na tamnom nebu i na njemu zadivljeno tražimo zamišljene likove, kao na oblacima dok putuju nebom. No, kad ga nema, imamo povjerenje u njegovo blještavilo koje je sigurno tu! Ne brinemo se gdje je Mjesec, gdje je njegovo svjetlo.

Otpustiti svoju tugu možemo samo ako za trenutak izmijenimo stanje svoje svijesti, ako prekoračimo taj prag samovažnosti i svjedočimo Božanskoj Ljubavi koja se iz nas svijetu obraća.

Sve što nam se događa dolazi u paketu od dva: jedan je vidljiv, a drugi nevidljiv. Zato, tražimo u tuzi njezin drugi dio, Ljubav koja se s druge strane od svjetla presijava i za nama žudi. To za sve “mrakove” života vrijedi: i za bolest, i loše odnose, besparicu ili bilo kakve druge nevolje! Svjetlost je uvijek tu, iza, i naša je misija da je vidimo. Tako budimo novu svijest, znanje da je sve to iskustvo Tame da svjetlo skriva i želja Svjetla da nam svoju cjelovitost zajedno s Tamom dokaže.