Zahvalnost je često pogrešno interpretirana. Ove priče “budite zahvalni za krevet, za krov nad glavom, za hranu” treba shvatiti kao osvještavanje sadašnjeg trenutka, radije nego kao strah da bi to mogli izgubiti. Zamislite da je Tesla rekao “zahvalan sam za ovo što imam” i da je ostao tamo na selu, da nije slušao unutarnji impuls koji ga je proganjao da se pokrene i gradi novu zahvalnost/svjesnost?!

Zahvalnost može biti samo za sada i ovdje. Svaki slijedeći korak u našem životu nova je zahvalnost za štogod da se pojavi kroz tu gestu prepoznavanja svog položaja u svijetu. Zahvalnost je u prihvaćanju tog svijeta, odnosno planeta Zemlje, a u njoj se uvijek svašta događa.

“Nema ni jednog problema na ovoj planeti, a da ga vi nemate u svojim sjećanjima! Niti jednog!” – Ihaleakala Hew Len

Zahvalnost je otpuštanje, a ne zadržavanje – što je zapravo strah. Nitko se ne može ni s kim uspoređivati, stoga nije baš preporučljivo svoj položaj uspoređivati s nekim u Siriji jer mi ne znamo zašto smo mi ovdje, a netko tamo. Sve je to strah i vječna prijetnja, kao što ona stara židovska poslovica kaže “dabogda imao, pa nemao”.

Znači, ako netko “plače” kako nema najnoviji iPhone, onda uskakanje s prijetnjom toj osobi kako dijete u Siriji nema što jesti je projekcija straha i podsvjesna prošlost, odnosno sjećanja koja tu prijetnju žive. To su sve prosudbe, a temelje se na potrebi uma da uravnoteži apsurd s pravednošću. Ta osoba mora nabaviti taj iPhone, ona za to živi i zaglavljena je u realitetu konzumerizma! Iz nekog razloga joj treba to iskustvo. To je sasvim u redu jer i onaj koji prosuđuje tu osobu je također nekad žarko želio nešto skupo, a istovremeno je bilo 5-6 Sirija na planeti.

Puno je bolja gesta pridružiti se nekoj humanitarnoj organizaciji i pomoći kroz djela, to jest, preuzeti odgovornost za svoj unutarnji nemir i želju da se nešto učini. Ali, opet ćemo se kad-tad vratiti doma i suočiti se sa svojom realnošću za koju opet trebamo preuzeti stvarnu odgovornost i rješavati svoje probleme čišćenjem njihovih prauzroka, a to su sjećanja.

Postoji samo jedna vrst zahvalnosti: hvala za ovaj mir kojeg imam, za svoj položaj na ovom svijetu, hvala za svjesnost moje odgovornosti, hvala za Ljubav što je u meni i na prilici da joj dopustim da me vodi kroz život. To je onda otpuštanje. Jedini proizvod ovog čina bit će besprijekorno djelovanje, a to je onda pročišćena stvarnost jer znamo da smo učinili sve što možemo i preuzeli smo 100% odgovornost za svoj život.

Mir počinje u meni. Zahvalnost za njega najveća je moguća vibracija jer je to Ljubav. Kad smo u miru onda sve što činimo rezultat je iskrene zahvalnosti, jer ništa nas ne sputava, ništa i nikoga ne prosuđujemo, niti koga žalimo. Ono što radimo je užitak i blagoslov, a tada ništa nije problem, pa ni hraniti gubavca u Nepalu.

Ali isto tako, zahvalnost je reći osobi: “Pa polako, prvo budi u miru, zahvali se što nemaš iPhone, pa onda odatle kreni – počni štedjeti, malo ovdje, malo ondje i kupit ćeš najnoviji iPhone. Ali budi svjestan cijelog tog procesa putem zahvalnosti, korak po korak.”

Vjerujem da ćemo puno naučiti, i mi i ta osoba iz takvog odnosa, radije nego: “Glupane, djeca gladuju u Siriji, a ti se baviš glupošću.”