Razmislimo malo o prirodi ove naše svakodnevne stvarnosti, kakav je svijet u kojem živimo?

Primjerice, u njemu je vrlo lako sjesti u kamion i potjerati ga u gomilu ljudi, zapravo, nevjerojatno je kako je to lako! Potrebna je samo odluka osobe koji će to učiniti: ukrade kamion, sjedne u njega i ‘udre po gasu’ u rulju! Nema nijednog mehanizma koji će ga u tome spriječiti. Neće iskočiti anđeo, vila, neki dobri vanzemaljac i zaustaviti ga.

Međutim, ako bih ja želio uzeti kamion, napuniti ga čokoladom, cvijećem i različitim poklonima, imao bih velikih problema doći s njim na splitsku Rivu za vrijeme najveće gužve. Morao bih tražiti puste dozvole, odobrenja, kucati na mnoga vrata, možda i podmititi kojeg birokrata u splitskom Poglavarstvu.

Jednako tako, da bi uzgojili drvo, potrebne su godine, ali motorna pila i 15 sekundi je dovoljno da se ono uništi. Prekrasnoj ruži treba nekoliko mjeseci da se razvije, no, potez škarama je njezin kraj.

Promotrimo još malo lakoću s kojom se devastacija događa. Praktički se trebao dobar dio planeta udružiti da bi porazili nacističku Njemačku, Japan i Italiju, štoviše, toj ogromnoj populaciji i sili trebalo je čak četiri godine i ogromne žrtve da ih poraze! To je bio slučaj sa svim osvajačima u ljudskoj povijesti, od A. Makedonskog, Rimljana, Napoleona, itd, ima ih, ima…

Opet, vi ćete na nekom trgu skupiti bez problema 50 tisuća ljudi kada je u pitanju poziv na agresiju, mržnju ili bilo kakav tip pobune, ali ako stanete za govornicom i govorite o Ljubavi, bit ćete sretni ako vam dođe 17 ljudi . Ako primjerice, poželite učiniti nešto loše, nekoga istući ili mu zapaliti kuću, ništa vas u tome neće spriječiti. Samo potpalite i to je to! No, ako mu poželite izgraditi kuću, to su već veliki problemi, uzet će vam jako puno vremena, posao je ogroman, a o novcu da i ne govorimo!

Izgleda da je destrukcija na ovoj planeti zadano stanje, događa se sasvim prirodno i bez ikakvog otpora. Kreacija i stvaranje su opet nekako lijeni i doimaju se stalno u odgodi, nikako ne mogu uhvatiti korak s lakoćom kada treba nešto razoriti.

Zašto je tomu tako?

To je sve bitka za energiju. Ona se odvija nesvjesno, a proizlazi iz straha, jer je život na planeti Zemlji “stisnut”, kao da smo jedan dio univerzuma ugurali u vrlo mali prostor. U njemu sada vlada ogromna kompresijska sila i ona je pretočena u strah, a strah se manifestira kao glad za energijom.

Sva bića imaju taj strah, on nije karakterističan samo za ljude, nego i za sve ostale oblike života na zemlji, vidljive, nevidljive, viruse, bakterije, životinje i biljke. Strah je zarazna bolest. On je utemeljen na uvjerenju da nema dovoljno energije i da se moramo boriti za svoj kutak ovdje. Kod ljudi je energija kroz sjećanja pretočena u simbole opisne ili dogovorne vrijednosti (novac, nafta, zlato, teritorij, itd), dok je kod drugih bića ona suptilnija i apstraktnija.

Kad promijenite stanje svoje svijesti, na primjer u snu – vaša uvjerenja o zalihama energije u tom proširenom prostoru su jednako tako široka, a tolerancija vam je daleko veća. Drugim riječima, primarni impuls je onaj za istraživanjem i predanost, umjesto onog od straha i agresije, kako je to u svakodnevnoj pozornosti slučaj. Kad proširimo svoju svijest onda gradimo “nemar” za simboličkim vrijednostima, nemamo njihovu interpretaciju u sebi kao nužne za preživljavanje.

Rješenje nije u borbi za mrvicama energije, nego u proširenoj svijesti. U njoj ćemo vidjeti da energije ima u izobilju i da moramo raditi na tome kako da je uzmemo, kako da je živimo, da je budemo svjesni i slobodni od stalne napetosti.

Ljubav je činjenica svijesti, a manifestira svoju pojavnost iz nevidljivog, iz tišine. Njezina namjera da se širi je, u stvari, sredstvo s kojim možemo ovaj nabijeni svijet osloboditi vlastite napetosti i straha. Tako je prava istina da je Ljubav već daleko naprijed, a destrukcija je zapravo ta koja kasni, jer pokušava porušiti namjeravanu Ljubav.

Bezuvjetna Ljubav je prisutna u svim živim bićima, ona je njihov osnovni element. Problem je u njezinoj interpretaciji, a ona proizlazi iz sjećanja i podataka koji je filtriraju kroz sebe. Onaj “kamiondžija” što se zaletio u rulju također nekoga ili nešto voli, i to radi iz Ljubavi. To je njegova interpretacija te iste prisutnosti koju mu strah šapuće u komprimiranom životu i uvjerava ga da je nasilje rješenje. Ta Ljubav je činjenična, odnosno, činjenična su djela koja su nastala zbog nje.

Dakle, ako želim doći s kamionom na splitsku Rivu usred najveće gužve, parkirati ga i dijeliti poklone, to je gesta Ljubavi, ali iz proširene svijesti! Otpori na koje nailazim na tom putu su također gesta Ljubavi, no ona je u stisnutoj pažnji tih ljudi koji iz Ljubavi prema nečemu (svom političkom statusu, svojoj plaći, strahu od šefa stranke) ne dopuštaju da ja to učinim.

Ako netko potpali nekome kuću, to radi iz Ljubavi prema ovome ili onome, i bez obzira ima li ili nema mržnje prema vlasniku kuće – to je njegova interpretacija pravednosti, uravnoteženja destrukcije i stvaranja.

Kompresijski prostor ovog svakodnevnog svijeta je zapravo Ljubav u iskušenju, stisnuta svijest u slobodnoj volji, čisto onako eksperimenta radi, da vidimo što ćemo učiniti i kako ćemo osvijestiti svoj bezrazložni strah za energijom. Jer to nije naš strah! To su sjećanja, šaputanja koja se prenose zrakom, vjetrom, govorom, mislima, emocijama, s čime god! A mi ih upijamo i poput poslušnog robota izvršavamo njihovu agresiju prema sebi i svojoj Ljubavi.

Kad bismo mogli 100% proširiti svoju svijest, otpustiti sve, baš sve, svijet bi se “razrijedio”, a Ljubav bi svoju bezuvjetnost moga slobodno izražavati direktnim stvaranjem. Baš kao u snu, zamisliš kuću – odmah je tu. Zamisliš kamion s poklonima – tu je, ne treba nikakvih dozvola. Revolucija je dakle u otpuštanju svega onog što nas pritišće, sabija u drhtavicu i nemoć. Ona je u spoznaji iskre unutar nas s kojom možemo puknuti taj napuhani egoistični balon na ovoj planeti i pustiti je da slobodno diše i propušta Izvornu nedirnutu Ljubav kroz sebe.

Revolucija je u preuzetoj odgovornosti za svoju Ljubav, za ono kako je interpretiramo. To je čupanje latica sjećanja i podataka s cvijeta samovažnosti i nabrajanje tog postupka sve dok Volim te ne preostane. Samo Volim te ništa drugo! Ni Jahve, ni Manitu, ni Odin, ni Buda, ni  Alah.

Volim te je formula stvaranja koju trebamo pročišćavati do besvijesti. I ako joj dopustimo, ako je oslobodimo okova programa i podataka, odmah će stvoriti ljepši svijet!

Zapravo bit će onakav kakvim ga je Stvoritelj namjeravao kada je prvi put rekao Volim te.