“Molim još za neke pojedinosti , da li je dobro mijenjati često vodu ili samo ujutro i navečer ??? Šta znače mjehurići u vodi – dobro ili loše ?? Koliko čaša možemo imati , odnosno želja odjednom i koliko dugo čistimo – odnosno kad znamo da smo nešto očistili – da li po mjehurićima ili nečem drugom … Kako se radi za želju npr… Želim da se zaposlim … HVALA”

Mijenjaj vodu često. Mjehurići ti znače da se nešto čisti, to je showtime, spektakl za um kojemu uvijek trebaju dokazi i potvrde da se nešto čisti. Dakle, mjehurići su ti dokaz: čisti se, vjeruj mi 😀. Možemo imati beskrajnu količinu čaša! A opet, jedna je sasvim dovoljna.

Koliko dugo čistimo? Čistimo točno onoliko dugo koliko i dišemo. Čišćenje (rad na sebi) ga dođe kao neki suputnik, sjena što za nama hoda i malo nas bocne tu i tamo. Dakle, dok je sjene – bit će i čišćenja! Ako nećemo, onda ta sjena postane ona na plućima u RTG snimci. Bocne nas malo žešće. Čišćenje nema alternative, zapravo. Uvijek se nešto negdje čisti, tijelo se znoji, izbacuje višak hrane, siječemo nokte, kosu, stanice odumiru i stvaraju se nove. Vječan je to proces, beskrajan! To je nesvjesni dio, događa se automatski, ne moramo se baviti s tim. Ovo čišćenje ovdje – e, s tim se moramo baviti. To je prtljaga koja je došla s nama, mi smo je ponijeli i rekli smo da ćemo je se riješiti. Dakle, kad budemo lagani kao pero, kad budemo mogli letjeti, nestati ovdje, nastati ondje – tada više neće trebati čistiti. Neće biti ni onog automatskog. Po tome ćemo znati. 

Želja da se zaposlim – to nije problem… zaposliti se. Problem je biranje što i kako. Znači, “želim samo posao u struci, odličnu plaću i divnog šefa, ništa me druge ne zanima”. To je u principu isto za sve, želim tog i tog muškarca/ženu, želim ovakvo auto, onakvu kuću. Sve su to programi, te uvjetovanosti… Tko je odabrao našu struku, naše zvanje? Možda roditelji, možda okolina, možda programi? Jeste li (vi dječaci) htjeli biti pilot, astronaut, nogometaš? Postoji li u nama otpor prema našim zanimanjima kojeg nismo svjesni? I on se sad manifestira kao “nemoć pronalaženja posla”. Mi bismo mogli ispod cijelog mora na Zemlji staviti papirić s ovim željama, neće se ispuniti . Možda ćemo dobiti svršenu ženu, ali ima li tu Ljubavi? Meni je Monica Bellucci savršena žena, ali ona je samo piksel na papiru, elektron na ekranu. Gdje je njena pažnja, na što je fokusirana, voli li ona život, šetnju po planinama? Moj um, to jest sjećanja, stavljaju te kvalitete na piksele Monice Bellucci, ali to nije ona!

Je li sreća zagarantirana u savršenom poslu? Možda je sreća u prvom koraku, u osjećaju radosti što sam ga upravo napravio? U biti postoji samo jedna realna želja koja ima nekog smisla, a to je volja da živim svjesno, a sve ostalo bi trebalo biti u ime toga. Dakle, ja bih ispod čaše stavio papirić na kojemu piše Volim te i živio s tom sviješću. Onda će Ljubav praviti mjehuriće, gradit će unutarnju ljubaznost prema sebi i tada će dokazi (da se zaista čisti) preći na višu stepenicu evolucije. Bit će i manje pitanja, a više povjerenja.